Za vrijeme mog odrastanja na tuzlanskom asfaltu roditelji su me odgajali i usmjeravali ka stjecanju znanja, odnosno učenju i obrazovanju. Postepeno sazrijevajući sam sam sebi u razum usadio ideju da su znanje i nauka jedine stvari koja čovjeka izdvajaju iz mase te da je znanje jedina stvar koju čovjeku drugi čovjek ne može ukrasti.
Sredinom 2010. godine sam završio srednju školu i ideja o studiranju je odjednom postala sasvim realna opcija obzirom da sam bio jako uspješan đak. Nakon razmatranja onoga šta bih zapravo mogao studirati i višednevnih pregovora sa roditeljima i razbijanjem glave ja sam se odlučio za studiranje na Filozofskom fakultetu u Tuzli na Odsjeku za bosanski jezik i književnost. Otac me je tad pokušao uvjeriti da od profesorskog zanata nema novaca te da ću taj fakultet tek formalno završiti i da neću imati priliku za rad u struci. Nisam ga poslušao smatrajući da je put od 4 godine jako dug te da će se ambijent u državi vremenom nekim čudom promijeniti. Nakon 4 godine vrlo uspješnog studiranja a zatim i završetka studija, gdje sam u svojoj generaciji bio jedan od najboljih studenata, po prvi put sam zapravo stao i razmislio o svojoj budućnosti na način da ju sagledam objektivno bez gajenja nerealnih utopističkih ideala. Shvatio sam da je ona budućnost koju sam sanjao 2010. godine upravo ovo sad i ovo ovdje i da se društvene prilike u zemlji nisu promijenile ka boljem, naprotiv imale su tendenciju kretanja ka gorem. Godinu dana od završetka studija uspio sam dobiti priliku za obavljanje pripravničkog/volonterskog staža koji sam uspješno odradio te sam ove godine prvi put aplicirao za posao nastavnika/profesora u školama Tuzlanskog kantona. Iako sam od ranije bio upoznat s tim da su šanse za rad u državnim institucijama minimalne bez stranačke iskaznice i višegodišnjeg lizanja čmara stranačkim moćnicima, nadao sam se da je u praksi ipak situacija malo drugačija. Nažalost, stvarnost je bila upravo onakva kakvom su mi je drugi prikazivali. Na rang listama sam u svim školama u kojima sam aplicirao bio pri dnu spiska, a intervjui su bili čista formalnost. Nekoliko dana nakon što su konkursi završili imao sam priliku da porazgovaram s učiteljicom koja me je učila u najranijim godinama moga školovanja.
Snuždenog pogleda otvoreno mi je priznala da je ove godine bila u komisiji za prijem nastavnog osoblja te da su im na papire napisali imena onih koji moraju biti primljeni. U prevodu to je značilo da su konkursi čista formalnost. Ta informacija me je dodatno obeshrabrila te sam u glavi racionalizirao da u skorijoj budućnosti neću imati priliku raditi nastavnički posao.
Međutim, ja nisam jedini koji se našao u ovakvoj ili sličnoj situaciji. Moje fakultetske kolege mahom rade poslove za koje se nisu školovali, neprijavljeni, neosigurani, pod lošim radnim uvjetima, za male i neredovne plate. Prijatelj i kolega s kojim sam se družio tokom studiranja kao profesor razvozi autodijelove za jednu firmu. Čuo sam da pojedine kolegice rade u kladionicama, trgovinama i pekarama ili uopće ne rade.
Moj dobar drugar iz Banja Luke koji je igrom slučaja Srbin (toliko o nacionalizmu i vjerskoj netrpeljivosti) nedavno je završio studij Sociologije diplomiravši sa desetkom. Nedavno je na Facebooku objavio fotografiju gdje se vidi da radi na građevini uz prigodan opis iste:
"Zahvaljujem se svima koji su me podržavali u mom studiranju, u svakom položenom ispitu, u diplomiranju sa desetkom. Svi koji su me bodrili su zaslužili jedno veliko hvala. Također, zahvaljujem se državi, koja mi je ostvarila jedinu želju; da imam visoku poziciju i nemam nikoga iznad svoje glave“.
Visokoobrazovane osobe rade poslove za koje se nisu školovale dok su im šefovi polupismeni ološi sa jedva završenim srednjim školama (a možda i osnovnim). Suština i privilegija visokog obrazovanja bi trebao biti određeni društveni status i barem malo lagodniji i ljepši život. U Bosni i Hercegovini, u realnom vremenu, fakultetska diploma ima dvije funkcije: da ukrašava zid dnevne sobe i da se majka i otac mogu hvaliti rodbini, prijateljima i komšijama kako imaju sina ili kćerku koji su akademski građani ove usrane države.
U ulici u kojoj živim također živi jedan moj vršnjak, mladi doktor medicine. Mislite li da slučajno radi u struci, prevarili ste se. On ide od zgrade do zgrade i od vrata do vrata vršeći ko zna kakve ankete kako bi sebi zaradio kakav-takav novac.
Šta nudi obrazovni sistem ove zemlje mladim ljudima? Potiče li ih na obrazovanje? Apsolutno ne. Zašto bi neko studirao i gubio 4+ godine života kada diplomom koju stekne u ovoj državi može samo obristi guzicu? Ove godine se to i pokazalo obzirom da je na univerzitetima širom BiH ostalo nekoliko hiljada upražnjenih mjesta.
Omladina upisuje srednje medicinske škole i odlazi. Naravno, kada im evropski sistemi nude mogućnost da rade te da se osjećaju društveno korisnima a, s druge strane, imaju i određenu svrhu vlastitog postojanja. Čovjek koji nema priliku da radi se osjeća beskorisnim. Samim time dolaze i psihički problemi, bezvoljnost i depresija. Tu je i socijalna bijeda u kojoj živimo.
Nedavno sam razgovarao sa djevojkom koja je otišla u Njemačku da radi kao medicinska sestra i ona nema nikakve zamjerke sistemu u kojem radi. Uredno je plaćena, prijavljena i živi sasvim pristojan život dostojan čovjeka. Ona je samo jedan primjer. Međutim, mnogobrojni moji drugari i prijatelji se odlučuju ili su se ranije odlučili na odlazak iz zemlje. Ja sam bio optimista, ali u zadnje vrijeme u misli mi vrlo često doleti slična misao – da odjebem sve ovdje i sreću potražim negdje drugo. Lideri ove zemlje zaboravljaju jednu važnu činjenicu – VRIJEME NE STOJI, MI NEMAMO VREMENA DA ČEKAMO NEKU BOLJU BUDUĆNOST NAREDNIH DVADESET GODINA. Bolja budućnost mora biti ovdje i sad. Da, dok smo još uvijek mladi i sposobni da pružimo nešto sebi i drugima.
Svi mi koji se odlučimo ostati ovdje, bojim se da ćemo u vlastitoj domovini za nekoliko godina biti stranci jer će svi oni koje smo poznavali živjeti „pod drugim suncem“, kako je svojevremeno Hivzi Bjelavac nazvao jedan od svojih romana. U vlastitoj zemlji više nikoga nećemo poznavati. A kada si stranacu vlastitoj domovini onda s tom domovinom nešto opasno ne funkcioniše. S druge strane, domovina je tamo gdje imaš dom, a ne prznine koje zjape među zidovima.
Autor: Muhamed Zimić
