U Međunarodnoj galeriji portreta Tuzla, sinoć je predstavljena knjiga Ilije Jurišića "Istinom do pobjede". U nastavku možete pročitati osvrt Sinana Alića na nemile događaje, koji su prethodili zatvaranju Ilije Jurišića te dugotrajnom procesu branjenja nevinog čovjeka.
Samo dan nakon što je na beogradskom aerodromu uhapšen Ilija Jurišić gostovao sam u programu BN televizije. Neko je spomeno ovaj slučaj, a ja sam, ne trepnuvši, rekao kako je posrijedi greška i da će Jurišić već narednog ponedjeljka biti pušten. Nije pušten, a ja sam se tog narednog ponedjeljka, u društvu beogradskog advokata Stevana Protića i tuzlanskog mu kolege Rifata Konjića, obreo u zgradi Višeg suda u Beogradu. Primio nas je istražni sudija Milan Dilparić. Otvorio je ladicu svog stola, izvadio jednu fasciklu i direktno se pitao meni:
- Šta nam vi možete pomoći u dokumentovanju ovog predmeta?
Sjećam se dobro da u fasciklu, osim naredbe za provođenje istrage i jedne stare turističke mape grada Tuzle, nije bilo ništa više. Odgovorio sam:
– Najbolje bi bilo da vi dođete u Tuzlu, kako bi se otklonila dilema oko naše pristrasnosti, i da sami izaberete dokumente koje posjeduje Fondacija Istina Pravda Pomirenje i mogu poslužiti rasvjetljavanju ovog slučaja.
Sjećam se ovih detalja jer objašnjavaju našu naivnost i vjerovanje da je dokazivanje istine u slučaju Ilije Jurišića jednostavno i brzo izvodljivo. Tako ja pred sam početak govorio i advokat Stevan Protić. Sve ono što će se dogoditi, a o čemu u ovoj knjizi govori i sam Jurišić, potvrđuje da da je ovaj beogradski advokat bio u pravu kada je takođe tvrdio da je najteže braniti nevine ljude.
Cijelo vrijeme sudskog postupka u hodnicima Višeg suda gurali smo se sa velikim brojem ljudi koji su ispod pazuha nosili velike fasikle, čak i torbe napunjene dokumentacijom. Bili su to akteri sudskih procesa koje je javnost u Republici Srbiji prepoznavala kao „Duvanska mafiju“, „Putna mafija“ ili „Carinska mafija“. U tom trenutku nismo znali, a sada sam ubijeđen u to da je Ilija Jurišić i njegov tim odbrane protiv sebe imao „sudsku mafiju“ koja je, naravno, za razliku od ostalih, bila u službi države.
Knjiga „Istinom do pobjede“ svjedoči o tome. I njena najveća vrijednost je to što svjedoči o sunovratu srpskog pravosuđa kome su patriotske obaveze predstavljale svetinju spram boginje Justicije. U slučaju Ilije Jurišića srpsko pravosuđe u prvom stepenu srozalo do takvog nivoa da je u predmetu „Srbija protiv Ganića“ predsjedavajući sudskog vijeća u Westminsteru (London, Engleska), Milanu Petroviću, koji je zastupao Srbiju ali i optužnicu u predmetu Jurišić, bez ustezanja rekao: - Gospodine vi ne govorite istinu i ja vam ne vjerujem!
Ilija Jurišić je tri i po godine bio u zatvoru, a čitav sudski proces trajo je nepunu deceniju. Na svojoj koži osjetio je šta znači profesionalnost i nezavisnost pravosuđa u srpskoj varijanti. To je uglavnom pokriće za instrumentalizaciju jednog dijela pravosudnog sistema – onog prvostepenog. Drsko i bezobrazno ponašanje tužioca Vladimira Vukčevića, njegovog zamjenika Milana Petrovića, ali i zaduženih za „izvršenje zadatka“, sudije Vinke Beraha Nikičević, predsjedavajuće sudskog vijeća u prvom postupku, a potom Dragana Mirkovića u obnovljenom, neshvatljivo je zdravom razumu. O pravnoj normi da ne govorimo.
O tome sa puno detalja i pravnih nonsensa kao što je dolazak „mrtvog“ čovjeka u sudnicu piše Ilija Jurišić. Istina na trenutke, valjda je tako radio i dok je bio u zatvoru, bježi od surove zatvorske stvarnosti nalazivši utočište u pisanju stihova koji opet na sebi svojstven način portretišu stanje duha čovjeka koji je ni kriv ni dužan uhvaćen u žrvanj bezumlja, pravne neprofesionalnosti i patriotske ostrašćenosti. A da bi mu bilo još teže potrudila se i država Bosna i Hercegovina nečinjenjem gotovo ništa da pomogne svom građaninu koji se našao u teškoj situaciji. Najbolju islustraciju takvog odnosa ostavili su u svojim tekstovima Miljenko Jergović i Slavko Štanić gotovo identično se pitajući – Šta je nama Ilija Jurišić? Prvi je prozvao institucije Republike Hrvatske pitajući ih kako to da svi haški optuženici hrvatske nacionalnosti, bez obzira da li su iz BiH ili matične države, imaju potpuru vlade, a Jurišić je prepušten sebi, dok je Šantić, zbog nečinjenja, prozvao državu BiH.
Bolila je Iliju spoznaja da nevin leži u beogradskom Centralnom zatvoru, ali isto tako teško mu je padala istina da država ne mrda ni prstom da mu pomogne. Najbolja ilustracija takvog odnosa je i svojevremena posjeta tadašnjeg predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, Nikole Špirića, koji je za vrijeme boravka u Beogradu obišao bolesnog patrijarha Pavla, a nije se sjetio ni raspitati za zdravstveno stanje svog sudržavljanina Ilije Jurišića koji u to vrijeme trpi neviđenu torturu zatvorskih vlasti koje mu nisu dozvoljavale ni redovne ljekarske kontrole zakazane u Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu.
Uz sve to Jurišić je osjetio šta znači biti Hrvat, a ne biti uz one „zna se“. Zahvaljuje se na podršci socijaldemokratama, tuzlanskim posebno, puna su mu usta Bosne, a to je samo po sebi dovoljno da ostane bez bilo kakve podrške „legitimnih zaštitnika hrvatskog naroda“. Naravno, uz časne izuzetke kao što je HKD „Napredak“ iz Sarajeva predvođen gospodinom Franjom Topićem.
I dok država nije učinila ništa, Tuzla je učinila sve da odbrani Iliju Jurišića. I građni i gradska vlast. Podrška moralana, ali i materijalna stizala je i iz drugih krajeve, od institucija, pojedinaca. Ni daleka Australija, ni Kanada nisu bile toliko daleko da do njih ne stigne priča o stradanju nevinog čovjeka.
Na kraju istina je pobijedila, ali po koju cijenu. Ilija Jurišić je iz beogradskog zatvora izašao znatno narušenog zdravstvenog stanja. Skinuo je sa svojih leđa teret ratnog zločinca kojeg mu je „sudska mafija“ pokušavala natovariti, e da bi Srbija imala priliku više za relativizaciju zla koje je, kreirano u Beogradu, a potom se sručilo na Bosnu i Hercegovinu sa tragičnim, čak genocidnim posljedicama.
Ilijina knjiga dokumentovano svjedoči o svemu tome.
