Preporuka za čitanje: Ivo Andrić - ˝Znakovi pored puta˝

Mnogi ljudi imaju potrebu da tu i tamo nešto zapišu. Crtice iz života, zanimljive, značajne događaje i doživljaje. Neki cijeli život pišu dnevnike u kojima iskreno pišu o svemu, a neki, sa dozom tajnovitosti, čuvajući od tuđih očiju bilježe svoje tajne, osjećanja i strahove.

Tuzlarije

Knjiga "Znakovi pored puta" Ive Andrića, neka je vrsta dnevnika. Zapisano nije hronološki poredano, može se čitati od početka, s kraja ili se zadržavati na onome što se učini zanimljivo.

Baš kao što i dnevnik puno govori o autoru, tako i "Znakovi pored puta" pomažu da se upozna Ivo Andrić kao čovjek. O čemu je sve razmišljao, šta ga je mučilo, u čemu je sve tražio smisao, s kakvim se strahovima borio. Često je pisao o nesanici, razmišljanjima o ljudima, pojavama, prirodi, svemu i svačemu.

Jedna od knjiga koja se uvijek može čitati.

Dijelovi iz knjige:

(...) Jedanput učinjena nepravda ne da se ni popraviti ni zbrisati. Pokušaji da se ona ispravi ili otkloni, samo rađaju nove nepravde. Nepravda se kao sve na svijetu množi i širi ali ne gine i ne nestaje kao sve ostalo što se rađa. I da nema opraštanja i zaborava, nepravda bi prekrila svijet i stvorila od njega stvarni pakao. (...)

(...) Takav je život da čovjek često mora da se stidi onoga što je najljepše u njemu i da upravo to skriva od svijeta, pa i od onih koji su mu najbliži (...)

(...) Ima žena koje su neugledne i opore na oči, kao seoski hljeb, ali kriju u sebi veliku i zdravu slast za onoga ko se ne da zbuniti spoljašnošću, nego gleda i osjeća dublje i stvarnije. (...)

(...) Čini mi se kad bi ljudi znali koliko je za mene napor bio živjeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osjećanja da me požale. (...)

(...) U ovom društvu podjednako patimo svi, i žene i muškarci, samo su uloge podijeljene, i to otprilike ovako: Kad mi patimo zbog žena, to je gotovo redovno zbog toga što žene nisu onakve kakve bismo mi željeli da su. Kad žene pate zbog nas, to je uvijek stoga što smo onakvi kakvi jesmo. Ali, što je glavno, patimo svi i mučimo se često, dugo, svirepo i besmisleno. (...)

(...) Je li još iko volio svijet kao ja? Noću, kad svi počivaju, kad najposlije valja leći, ja sam još nemiran i prije nego što zaspim još se trzam od pomisli da sada neko, zakasnio i sam, prolazi ulicama i da bih ga mogao sresti i vidjeti i s njim govoriti. Uvijek mi je malo vazduha, nikada mi nije dosta vode ni bilja ni ljudskih lica. Snagu trošim i mladost sam izgubio, a mira nisam poznao, sve od ljubavi i želje za svijetom. Noću, kad umoran od svega stignem kući, želim da mi zaspu studenom i ćutljivom zemljom užarene oči i gorka usta, i da me oslobode, i želje i nemira i tuge ispunjenja. Pa ipak zaspim teško, spavam malo i tankim snom i rano se dižem. Čini mi se da sam uvijek budan.
Pred veče, kad ugledam visoko na nekoj kući, još suncem obasjan prozor, žao mi je što nisam ja na njemu. Srce me boli kad pomislim, da postoji sad negdje neka planina sa koje bih još nekoliko trenutaka mogao gledati sunce, a meni je ovdje odavno zašlo. (...)

Ispod nekih zapisa ima datum i mjesto gdje je pisano ali uglavnom nema nikakve vremenske ili geografske odrednice, što za ovakav format knjige nije ni posebno važno. Često su u pitanju filozofske misli koje su nastale kao rezultat dugog razmišljanja čovjeka koji je (čini se) imao malo duševnog mira u toku života.

S.M.

TUZLARIJE - VIJESTI