03.01.2018. u 12:46 Broj citanja: 4223 Nikola Slavuljica: Srbi i Hrvati u odbrani BiH Foto/Video
Nikola Slavuljica: Srbi i Hrvati u odbrani Bosne i Hercegovine
(O Srbima i Hrvatima u odbrani Bosne i Hercegovine, specijalno za Kulturu sjećanja, govori dugogodišnji aktivista Srpskog građanskog vijeća i antifašističkih udruženja Nikola Slavuljica.)
- Ključna tačka za razumijevanje ratnih i političkih razlika u Bosni i Hercegovini jeste multietnički karakter i antifašistička platforma Armije Republike Bosne i Hercegovine. To je ono što je opredijelilo mnoge Srbe i Hrvate da stanu pod zastavu sa ljiljanima.
Kako je u intervjuu za beogradske Večernje novosti kazao general Jovan Divjak, u Armiji RBiH je prvih mjeseci rata bilo 12 odsto Srba i 18 procenata Hrvata. Po istaživanjima dr. Nedžada Ajnadžića, iz doktorske studije pod naslovom „Odbrana Sarajeva“, samo u Prvom korpusu je, pod zastavom ljiljana, kraj rata dočekalo preko 4000 boraca srpske i hrvatske nacionalnosti. Slično je bilo i drugdje.
Kako je 1994. godine izvještavala Alternativna informativna mreža, u Tuzli je planirano formiranje Srpskog oslobodilačkog bataljona Armije RbiH, i to na inicijativu nekoliko srpskih oficira Armije RBiH, predvođenih Mišom Božićem. Mnogi Srbi su dotad poginuli u borbi protiv Karadžićevih i Mladićevih snaga, poput legendarnog boksera, sa diplomom umjetničke škole, Ace Stankovića.
Što je za Tuzlu bio Aco Stanković, to je za Sarajevo bio zlatni ljiljan Čedomir Domuz. Poginuo je 30. jula 1992. godine na Rogoju - Trnovo, kao vojnik, na dužnosti komandira izviđačko diverzantskog voda. Dokaz koliko je Čedomir Domuz ostao voljen u svome gradu, jeste i skup na Brezovači koji je ove godine, u prisustvu oko 300 Sarajlija, organiziran u povodu 25. godišnjice njegove pogibije.
Jedna u nizu arhetipskih priča o Srbima koji su ostali uz svoje komšije jeste i ona Radomiru Zoranoviću, neustrašivom ratniku sa žestoke Žuči, na kojoj je Sarajevo časno odbranjeno.
Pamte se Radetove riječi: "Ja jesam Srbin, ali nisam četnik i neću s njima da učestvujem u ubijanju muslimana. Ako ova vojska bosanska, hoću zajedno s vama da se borim protiv četnika."
Prva dvojica specijalaca iz odreda policije „Bosna“ koji su herojski poginuli za Sarajevo i svoju domovinu bili su Srbin Ozrenko Mandić Buco i Hrvat Vinko Šamarlić, bosanski olimpijac u džudu koji je poginuo dan pred odlazak na Olimpijadu u Barcelonu. Prema nekim svjedočenjima, u jedinici Dragana Vikića bilo je gotovo polovica Srba i Hrvata koji su se borili za jedinstvenu i zajedničku Bosnu i Hercegovinu.
Bezmalo svaka odbranjena općina i svaka brigada Armije RBiH imaju priče o Srbima i Hrvatima koji su stali pod zastavu sa ljiljanima da brane idu zajedništva. Takva je priča o Mihajlu Petroviću, Srbinu iz Beograda, koji je ostao uz svoj Travnik. Mihajlo je bio oficir JNA koji je odabrao stranu poštenja i pravde, rekavši sljedeće: ”Nakon razaranja Turbeta i Karaule i susreta kolona prognanih sa područja Bosanske krajine, postao sam veći Musliman od svih bosanskohercegovačkih Muslimana.“ Sa njim se borio i njegov šesnaestogodišnji sin Aleksandar, jedan od najmlađih boraca ARBiH. Smrtno je ranjen u borbama za Jajce, 25. oktobra 1992. godine. Ostale su upamćene slike veličanstvene sahrane na kojoj se cijeli Travnik oprašta od komandanta Mihajla Petrovića, kome će posthumno biti dodijeljen „Zlatni ljiljan“. A da Travnik pamti i poštuje, dokaz je i skup u povodu 25. godišnjice pogibije majora Mihajla.
Ovih nekoliko primjera nas upućuju na riznicu dokaza koji svjedoče historijsku čast i moralnu superiornost Armije Republike Bosne i Hercegovine.
