Mlada i ambiciozna. Superodlikašica! U najkraćem bi to mogao biti opis Enise Šabanović, učenice trećeg razreda Srednje škole primijenjenih umjetnosti u Sarajevu. Želja za usavršavanjem i napredovanjem doveli su Enisu u Sarajevo. Naime, ona je nakon završena dva razreda Građevinsko-geodetske škole u Tuzli, smjer likovni tehničar za primjenjeno slikarstvo, odlučila promijeniti sredinu i nastaviti srednjoškolsko obrazovanje u Sarajevu.
Umjetnički talent prepoznala je njena učiteljica, mada ni genetski “umjetnički“ kod nije izostao.
U intervjuu za zvaničnu stranicu Fondacije otkriva razloge dolaska u Sarajevo, objašnjava prema kojim umjetničkim pravcima ima simpatije, govori koliko je teško uskladiti školske obaveze sa vannastavnim aktivnostima, govori o planovima za budućnost.
Kako bismo predstavili Enisu Šabanović za one koji je ne poznaju?
Zovem se Šabanović Enisa, imam 17 godina i rođena sam u Tuzli 02.05.2000. godine. U septembru 2017. godine odlučila sam nastaviti školovanje u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, a prva dva razreda završila sam u Građevinsko-geodetskoj školi u Tuzli, smjer likovni tehničar za primijenjeno slikarstvo.
Zbog čega ste se odlučili upitati baš ovu školu?
Upisala sam ovu školu jer sam od đačkih klupa imala izraženiju kreativnost nego kod druge djece, što je i moja tadašnja učiteljica primjećivala te primijećeno prenijela mojim roditeljima. Otac to nije zanemario, jer nekolicina očevih rođaka su umjetnici, pa me odveo kod jednog od njih s 12 godina i od tad sam aktivno počela da učim i da radim na svom talentu.
Jako mi je drago što se moji roditelji i starija sestra nisu oglušili na to i podržavali su me sve vrijeme u svim mojim odlukama i vjerovali u mene.
Petice u đačkoj knjižici su pokazatelj vašeg rada. Koliko je bilo teško ostvariti impresivne rezultate poput Vašeg?
Svi ti dobri rezultati su nekako dolazili sami od sebe, i drago mi je da sam tad, pored toliko vannastavnih aktivnosti i volontiranja, postigla odličan uspjeh. Kažem to zato što sam znala danima izostajati, zbog seminara, treninga, putovanja zbog volontiranja ili jednodnevnih volontiranja u mom gradu.
U koje vannastavne i društvene aktivnosti ste uključeni?
Moju želju za aktivizmom probudila je Fondacija Tuzlanske zajednice i Omladinska banka, gdje sam počela raditi na unaprijeđenju vlastitih kapaciteta te davati značaj važnosti volontiranja i aktivizma. Nakon jednogodišnjeg mandata u OB, nisam odustala od aktivizma pa sam i sama počela tražiti sebi nove seminare i uključila se u Asocijaciju srednjoškolaca u BiH, posredstvom koje sam putovala na seminare u okvirima naše države. Likovne kolonije od malena nisu izostajale, gdje sam uvijek osvajala prva mjesta ili posebne nagrade. Bili su rijetki vikendi kada sam mogla izaći na druženje sa prijateljima jer sam konstantno vikende provodila na određenim seminarima i treninzima. Sa omladinskim aktivizmom se bavim tek dvije godine i jedva čekam nove izazove i usvajanja znanja koji me čekaju kada postanem punoljetna. Drago mi je da sam probudila taj komunikativni dio kod sebe i ponosna sam što sam uspjela pokrenuti sebe i postići zavidne rezultate za relativno kratko vrijeme. Trenutno, nakon preseljenja u Sarajevo, prešla sam u Lokalni tim Asocijacije srednjoškolaca BiH u Sarajevu i volontiram u Fondaciji “Izvor nade“, gdje svoje slobodno vrijeme provodim u radionici Fondacije.
Umjetnost je definisana i različitim, umjetničkim, pravcima. Koji pravac u umjetnosti najviše zaokuplja Vašu pažnju i zbog čega?
Ukoliko uzmete proučavati historiju umjetnosti i umjetnike i njihova remek djela, primijetit ćete da svaki od njih ima svoj umjetnički rukopis, na koji u većini slučajeva, uticaj ima učitelj kod kojeg je radio. Želim reći da se sve nadovezuje jedno na drugo, tako da nije bilo uticaja Leonarda i Mikelanđela na određene umjetnike, umjetnički pravci se ne bi razvijali. Od pravaca ne može se ne spomenuti renesansa, prelazni manirizam, te barok i svi ti genijalni umjetnici i njihova remek djela, niti osporiti njihova moć u ruci i genijalnost onoga što su radili najveći umjetnici svih vremena. Fascinantno je sve što su radili ali naravno neka djela se ne dopadaju meni, kao mom ukusu, ali neke stvari ne bi nastale da nije bilo njih. Također impresionizam smatram divnim pravcem jer je nekako meni i mom dosadašnjem stilu i ukusu jako sličan, ali i dalje nemam omiljeni. Teško se odlučiti zbog toga što još nisam dovoljno proučila svaki pravac posebno. Samim tim, trenutno nemam svog uzora u umjetnosti, vjerujem da će se to desiti kada još sebe izgradim kao umjetnika.
Koji su planovi nakon završetka Srednje umjetničke škole?
Od kako sam počela učiti i usavršavati svoj talenat, cilj mi je bio upisati srednju umjetničku školu i nakon toga upisati sarajevsku akademiju. Međutim, od kako sam u Sarajevu, nekako sam promijenila vidike u određenom smislu. Zasad, akademija i dalje ostaje kao primarna opcija, međutim dvoumim se oko smjerova. Sve u svemu, smatram da je vrlo važno biti izuzetno dobar u poslu kojim se želiš baviti.
Koji je Vaš životni moto?
Svoj životni moto kojim se vodim, naučila sam kao mala, dok sam učila kod prof. Rahmana Šabanovića, koji mi je uvijek govorio da je cilj mog puta da pronađem put do svog cilja.
Stipendistica ste Fondacije “Izvor nade“. Koliko vam znači podrška Fondacije?
Da, biti dio fondacije je bilo slučajno i neočekivano, ali jako dobra promjena koju sam objeručke prihvatila. Drago mi je da sam ušla u novo poglavlje svog života sa fondacijom, te se nadam novim uspjesima i postignućima ove godine.
Šta biste poručili mladima u Bosni i Hercegovini?
Svako od nas ima cilj nakon srednje škole, definitivni odabir budućeg zanimanja, informisanje, traženje, nama bliskog osobinama i vještinama, fakulteta, a nekima od nas je cilj otići u inostranstvo studirati ili raditi. Smatram da se, nama svima dobro poznata rečenica “Svuda je bolje nego kod nas.“, rano “usadila“ mladim generacijama u glavu, pa da se tom rečenicom vode. Ne kažem da su naši zakoni i cijeli sistem savršeni, ali mislim da je svijet oko nas pozitivan koliko pozitivnosti mi želimo da vidimo oko sebe. Ukoliko kritikujemo i razvijamo samo tu negativnu kritičku stranu, naš um ne može i neće vidjeti sve pozitivne stvari oko nas. Mi smo promjena koja treba ovoj državi. Međutim, smatram da na većini fakulteta u našoj državi, ne može se dobiti nivo znanja koliki bi dobili da odemo na studije vani gdje su sistemi uređeniji. Da budem iskrena, ja bih voljela studirati vani ukoliko mi se ukaže prilika, jer volim učiti o novim kulturama i ljudima, i smatram da bih dosta više naučila nego ovdje, ali bih se svakako vratila u Bosnu i to znanje dijelila sa generacijama koje dolaze. Mislim da je sebično otići i ostaviti život ovdje, i stvarati tamo negdje novi, ostavljajući prije svega porodicu, prijatelje i mjesto gdje smo odrasli.
