Književnik i međunarodni predstavnik hrvatske književnosti (2016.), Zoran Antičević, napisao je prekrasno lirsko djelo svojoj izgubljenoj Tuzlanki.
BELKO MOJA SANJIVA
Kuda si pošla, Belko moja sanjiva?
Poput zlatne škrinje potopljenog broda, ti još sjajiš u dubinama moga pogleda. Mjesečina si oblika orhideje što titra na dnu moga svemira, smaragdni dvorac obasjan zrakama umiljate duše.
Tebe se gubi onako kako se druge osvaja! Priječiš me umrijeti, a živjeti ne mogu. Tijelo ne može sagnjiti bez tvoga oprosta, srce ne prestaje kucati jer se u njemu igraš, djevojčice tuzlanska.
Spazih te na kolodvoru europskog velegrada i pohitah za tobom, a ti se ne okrenu, nestade u gužvi.
Kuda si pošla, Belko moja sanjiva?
Poput osmijeha na licu napuštenog djeteta, naslikana si na platnu ukradenih snova. Poput prstenja nebeskih tijela, rasplamsano okružuješ moj svijet.
Više nismo djeca svojih majki. Postala si srebrena statua u grimiznoj halji, a ja olupina nasukana u oceanu tvojih misli, kostur zatrpan u blajburškoj jami.
Spazih te u dolasku proljeća dok sam bio otapajući snijeg, dodirnuh ti odraz u Panonskom jezeru dok sam bio njegova sol.
Zoran Antičević
