Fra Mario Divković, gvardijan Franjevačkog samostana "Svetih apostola Petra i Pavla" u Tuzli, uputio je Uskrsnu poruku svim katoličkim vjernicima.
Uskrs je temeljni događaj i blagdan cjelokupnoga kršćanstva. Godišnji spomen na ključne događaje koje opisuje Novi Zavjet, a tiču se usuda Isusa iz Nazareta, njegova života, propovijedanja, uhićenja, raspinjanja i ponovnoga pojavljivanja živim, slavi se kao središnji liturgijski, dakle obredni, ali i kao provocirajući osobni spomen na Božje sudjelovanje u životu čovjeka, svijeta, kulture, civilizacije, politike, ekonomije i svega onoga što obilježava naše postojanje i djelovanje danas.
Suvremeno potrošačko društvo, a s njime i kršćani u Bosni i Hercegovini, naglašavaju i "slave“ Uskrs prvotno ističući njegovu obrednu ili pak folklornu dimenziju. Ta se dimenzija, potaknuta reklamnom mašinerijom masmedija, iscrpljuje u naglašavanju tradicionalnih običaja vezanih uz Uskrs: okupljanje obitelji, bogat blagdanski stol, bojanje jaja, isticanje konzumerističkih uskrsnih simbola koji više ili manje propagiraju „tržišnu religiju“, a ne Isusovu, odnosno Božju poruku čovjeku i svijetu, a koja se krije u simboličkim događajima Četvrtka, Petka, Subote i samoga Uskrsa.
Crkva svojom liturgijom, dakle ozbiljnim obrednim slavljima ovih dana, izriče i naglašava drugu, važniju i osobnu, vjerničku i provokativnu stranu događaja „muke, smrti i uskrsnuća Isusa iz Nazareta“. Obredi i biblijski sadržaj Velikog Četvrtka, Velikoga Petka, Uskrsnoga bdjenja na Veliku Subotu te samoga Uskrsa prevode i uprisutnjuju u današnjem rastrganome svijetu Božju interevenciju u čovjekovu malenost, u čovjekove strahove i radosti, u njegove mržnje i ljubavi, u beznađe i besmislenost njegovih projekata mržnje, ratova, nerazumijevanja i lutanja.
Središnja poruka uskrsnih događanja, oživljena i uprisutnjena danas i ovdje u našoj zemlji i našem gradu, mogla bi se svesti na nekoliko, biblijski i vjernički gledano, provocirajućih izričaja.
Ponajprije, traumatično iskustvo Isusovih učenika i učenica, a koji su poslije tragedije Velikoga Petka izgubili svaku nadu da će „riječi i djela“ njihova učitelja Isusa promijeniti svijet i odnose u njemu, pretvorilo se u oslobađajući doživljaj njihova života i njihova svijeta: „Naš Učitelj je živ!“ Traumatično iskustvo Isusovih učenika i učenica danas, ovdje, u BiH i našemu gradu, potrebno je takve vjere, takvoga susreta i uvjerenja da je Isus živ i da želi ozdraviti i osloboditi naše živote od svih okova straha i robovanja. Čovjeka, naime, u našem mnogostruko podijeljenom i nefukcionalnom društvu sapinju i zarobljavaju nedosljedne i neodgovorne nacionalne i ine politike i političari, nerijetko njima servilne religijske institucije i službenici, nepravedni i anakroni državni ustroj, neracionalni i nepravedni gospodarski poredak, sveopća korupcija i strukturalna nepravda, iseljavanje i usidrenje besperspektivnosti i beznađa u sve pore našega života. Obveza je kršćanina, s iskustvom „živoga Učitelja“, nikad ne prestati vjerovati da se iz svih nabrojenih okova našega zajedničkoga života može zakoračiti u novi, drukčiji, pravedniji, Isusov i Božji svijet.
Nadalje, sjećanje na Isusovu, Božju patnju i solidarnost s čovjekom u njegovim patnjama otvara mogućnost stvaranja nove paradigme međusobne solidarnosti u patnji sa svakim čovjekom na svijetu, ali i s patnjom pojedinaca i naroda u našem mikroprostoru, gdje se od patnji i stradanja „mojih“ prave različite redovito nacionalno-religiozno određene ideologije, koje „drugoga“ isključuju iz vida. Stvara se „mitologija vlastitoga stradanja“, a iz nje onda i mržnja prema drugome, koji je redovito kod nas u BiH druge nacionalnosti ili drukčije vjerničke orjentacije. Uskrs, koji unutar kršćanskoga razumijevanja označava osmišljavanje patnje, trebao bi barem onima koji vjeruju u Isusa Raspetoga i Uskrsnuloga razbiti iluzije o nevinosti i čistoći vlastitih kolektivnih mitologija o ispravnosti „mojih“ nasuprot „izopačenosti i krivnji“ drugih. Ova poruka Uskrsa je ključna i može biti ozdravljujuća za reintegraciju i toliko pominjano pomirenje međusobno isključivih i posvađanih etničkih i religijskih zajednica u Bosni i Hercegovini. Na taj način uskrsno događanje izlazi iz strogo konfesionalnih granica kršćanstva i postaje, ako ništa više, vapaj za prepoznavanje te i takve božanske „solidarnosti u patnji“ koja je potrebna i nužna u komponiranju našega zajedničkoga života u ovoj zemlji.
Kao član franjevačke zajednice koja u svome prezimenu nosi ime ove zemlje, provincije Bosne Srebrene, kao propovjednik teologije pomirenja Franje iz Asiza, kao brat koji poruku oslobađanja i otkupljenja čovjeka i svijeta vidi u Učitelju iz Nazareta, koji je i sad živ među nama, želim svim ljudima, osobito kršćanima našega grada i domovine Bosne i Hercegovine, poželjeti sretan i blagoslovljen Uskrs. Neka Bog, koji je u uskrslnome Isusu Kristu svijetu iznova dao nadu u pobjedu dobra, mira, solidarnosti, ljubavi, poštenja i zajedničkoga života, u vaše živote izlije svoj blagoslov.
Mir i dobro!
Fra Mario Divković, gvardijan
