Preporuka za čitanje: Meša Selimović

Ko zna kakav je ko zaista? O čemu misli, sanja? Kolika je razlika između onoga što neko zaista jeste i onoga što se čuje i vidi? Ne možemo znati o čemu je sve mislio i kako se osjećao Meša Selimović, samo možemo naslućivati. Možda nije istina ali analizirajući ga kroz ono što je napisao, Selimović djeluje tužno, nesretno, kao čovjek koji je zrele godine provodio misleći o svemu, životu prije svega, tražeći odgovore na pitanja koja mu nisu dala mira. Imao je sreću da se rodi u imućnoj porodici, da ne brine od čega će živjeti, da ima mogućnost da se školuje, da ima dar za pisanje ali i nesreću da osjeti bol, patnju, nepravdu na svojoj koži. Ubistvo njegovog nevinog brata dobro je obilježilo njegov život. U svom najpoznatijem djelu "Derviš i smrt" on kroz pripovijedanje glavnog lika Ahmeda Nurdina govori i o sebi, odnosno svojim razmišljanjima.

Meša Selimović (1910 - 1982)

Do svoje četrdesete godine derviš Ahmed Nurdin živi u tekiji. Živi mirno, sa svojom vjerom i mislima o životu, pravdi i nepravdi. Nakon što mu zatvore nevinog brata, odjednom sve izgleda drugačije. Sve što je imalo smisla više nema. On počinje da se pita šta je smisao života? U čemu je tajna? Šta je sreća, a šta nesreća?

Svako poglavlje u romanu započinje ajetom iz Kur ana, prvo i zadnje istim, čime se životni ciklus zatvara. Sve bude i prođe, mnoga pitanja ostaju bez odgovora, a možda je tako i bolje. Prvi i zadnji ajet:"Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo ni jedno živo biće".

Tuzlarije

Roman "Derviš i smrt" lektira je u mnogim školama, a lijepo ga je pročitati i kada se odavno više ne čuju školska zvona. U nemu je toliko životne mudrosti koju bolje razumije čitalac koji i sam ima dovoljno životnog iskustva.

Dijelovi iz knjige:

(...) Jednom mi je pokazao bogalja Džemaila, koga su djeca vukla u kolicima, a izbatrgavao se u svoju terazijsku radnju na dva štapa, vukući sakate osušene noge. Dok je sjedio, iznenađivao je svakoga ljepotom i snagom, muškim licem, srdačnošću osmijeha, širokim ramenima, jakim rukama, stasom kao u pehlivana. Ali čim bi ustao, sva bi se ta ljepota porušila, a prema kolicima se batrgao bogalj koga je bilo nemoguće gledati bez žaljenja. Obogaljio se sam. U piću je oštrim nožem udarao u svoja stegna, dok nije isjekao sve žile i mišiće, pa je i sad, pijući, zabadao nož u sasušene patrljke ne dozvoljavajući nikome da mu priđe, niti je ko mogao da ga savlada, tolika mu je još snaga ostala u rukama. - Džemail je naša prava slika bosanska – rekao je Hasan.
- Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje bez pravca i smisla.

- Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici?

Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. A nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećajem stida svog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja.

Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća pa i ova ljubav. Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prolazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drugačije nego Džemail ali isto tako sigurno? Zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni svaka čast našoj ludosti!

(...) Ni kasaba nije pogodna za njihovu ljubav. Jedno od njih dvoje uvijek je negdje stranac. Ukoliko su i razbijali ograde Latinluka i muslimaske kasabe, ostajale su njihove vlastite ograde. Žena se sigurno nije više mogla zavaravati prijateljstvom. Ali, osim pogleda i ljubaznih riječi, tako je bar izgledalo, ništa više sebi nije dopuštala. Pa i svoju grešnu misao o ljubavi prema Hasanu vjerovatno je na ispovijesti pokajnički priznavala. (...)

(...) Ja, nesrećni Kabil, nesrećniji od vrane crne.
Nisam ga spasio živog, nisam ga vidio mrtvog. Sada nemam nikoga osim sebe i tebe, Bože moj, i tuge svoje. Daj mi snage da ne klonem od bratske i ljudske žalosti i da se ne otrujem mržnjom. Ponavljam riječi Njihove – Rastavi mene i njih, i sudi nam.
Živimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer ko oprosti on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu. (...)

Radnja romana se dešava u 18. vijeku, a mnoga dešavanja i razmišljanja su aktuelna i danas, vjerovatno će uvijek i biti. Mijenja se vrijeme, vlast ali ljudi ostaju isti.

S.M.

TUZLARIJE - VIJESTI