25.05.2018. u 00:44 Broj citanja: 38617 Najmlađa žrtva na tuzlanskoj Kapiji: Sandro vam priča svoj život
"Ja se zovem Sandro Kalesić. Rođen sam u Tuzli, mada se toga ne sjećam, 26. decembra 1992. godine. Rodila me je naljepša mama ovog svijeta, moja mama Irena. Moj otac Dino, moj momčina, ponosno kaže da je i on aktivno i nezaboravno učestvovao u tome. Ne sjećam se puno stvari iz vremena kada sam bio beba. Svi mi pričaju o tome. Pričaju i kažu da su me samo ljubili. Neko u kosu, a djedovi u guzu i leđa. Svi mi tepaju i guguču, kao golubovi. Ta ti to udadio tunte moje milo, govore s osmijehom, a ja još ne znam da pričam i samo ih slušam". Ovo je samo početak knjige koju je napisao Nedžad Omazić Iz Tuzle, a posvetio je najmlađoj žrtvi četničkog masakra na Kapiji 25.05.1995. godine u Tuzli.
Riječ je o priči koja će se morati pričati generacijama, a kroz prizmu dječaka Sandra koji je živio samo 881 dan, dakle, 2 i po godine.
- Stvaranje knjige trajalo je 20 godina, ponajviše zbog činjenice jer sam se plašio da knjigom ne nanesem još veću bol roditeljima čija su djeca ubijena na Kapiji. Knjiga je napisana u superlativu, jer dječak, kao i svako drugo dijete, kad priča o svojim roditeljima priča u superlativu. Žao mi je da se ljudski život pamti samo po stradanju, po njegovom kraju, kazao je za Tuzlarije autor Omazić.
Dodao je da je najlakši način da u autentičnom smislu predstavi Sandrov život bio da on "priča".
- Knjiga je napisana rječnikom od 200 riječi, jer je, otprilike, toliki fond riječi dvoipogodišnjeg djeteta. Prvenstveno je bio cilj da predstavim njegov život, a sve žrtve s Kapije imale su svoje živote, živjeli su i imali su svoje porodice - istakao je Omazić.
Dino Kalesić, otac ubijenog Sandra, kazao je da je važno da je knjiga napisana jer se na taj način borimo protiv zaborava.
- Bio bih sretan kad bi 71 ovakva knjiga bila napisana i kad bi se moglo, ako nije neskromno, napraviti i pozorišna predstava, film, ne samo o Kapiji već i o Srebrenici, Brčkom, Mostaru, Zvorniku, svim bh. ranama. Jedino tako, kad to uđe u udžbenike, bude napisano, postavljeno na daske, onda možemo pričati o kvalitetnoj borbi protiv zaborava i onoga što nam se desilo – dodao je Kalesić.
U nastavku još nekoliko dijelova Sandrove priče.
"Tetka Ines dotrčala na vrata našeg stana. Ne ulazi, žuri. Moja "keka" uvijek negdje žuri. Ima posla. Donijela mi čokoladu i došla samo da me poljubi. S vrata. I ode. Uvijek žuri. Moja tetka".
“Moja baka se zove Milica. Tako su je nazvali njeni roditelji koje ja nikada nisam upoznao. Moja baka radi u cvjećari, okružena naljepšim i najmirisnijim cvijećem. Ja sam jednom predložio da se zato ona mogla zvati i Cvijeta. Ili možda Ruža, Ružica, Đula, Margareta, Ljiljana, Ljubičica ili Ljubica. To su bili prijedlozi ostalih članova moje porodice. Meni se ipak najviše dopada Milica. Rodila se mala i mila pa su je tako nazvali Milica. Moja baka”.
Posljednji dan Sandrovog života 25.05.1995. godine
“Tata danas ne ide da radi jer slavi, a i mama, godišnjicu braka. Oni su se svečano obećali 25.maja. 1992. godine. Slavim i ja jer volim što su se moji tata i mama baš tog dana zavjenčali pa sam se kasnije ja rodio. Gledam ih, smiju se.
Kada su mama i tata krenuli u drugi kafić morao sam izaći iz auta da ga tata zaključa. Prešli smo u taj drugi kafić, a ja i tatin drug Asmir smo lupali po stolu kao da lupamo bubnjeve. “Ni Carlos Santana nema ovakvu ritam sekciju”, kaže Asmir pa mi namiguje. Baš smo se zabavljali.
Tata je pričao viceve i svi smo se smijali, a moja mama je bila najljepša. Cvjetna haljina na njoj, a ona počešljana. Lijepa kao glumica. Uredna, tata je zagrlio dok priča.
Onda se, odjednom, nešto strašno desilo, nešto što još doživio nisam.
Nešto je puklo i smračilo mi se pred očima. Od udarca sam pao na zemlju, potpuno ošamućen. Bio sam se uplašio i počeo sam da plačem. Nešto me je udarilo u grudi i baš me je peklo. Boljelo me je u prsima. Zvao sam mamu i tatu, kao i svako malo dijete kad se uplaši. Moj tata me je prvi čuo i uzeo u naručje. Mama nas je zagrlila. Oko nas, u mraku i dimu, čuli smo djecu i ljude kako plaču i vrište od straha i bolova. Dozivaju pomoć.
Mislio sam da samo djeca plaču, kada vakcinu primaju. Strašna sirena opet jauče. Kada je tata osjetio nešto mokro na sebi vidio je da meni curi krv iz rane na grudima, pa je potrčao prema našem autu parkiranom ispred prodavnice obuće “Beograd”.
Kako je brz moj tata! Ja ga ne bih mogao stići čak i da s loptom trči. Brži je i od Brace, garantujem. Mene nije više tako puno boljelo, samo me je malo peklo i osjećao sam se umorno. Tata trči noseći mene, a mama trči za nama. Kada smo došli do auta moj momčina baci ključeve svom drugu Faretu: “Vozi nas na Gradinu”.
Ne boli me ništa više, samo sam umoran i spava mi se. Zatvoriću oči da ne vidim da mama i tata plaču. Moj momčina plače. Momčina. Plače. Mamina cvjetna haljina krvlju crvenom obojena. Pogledam ih, baš su mi lijepi. Moja mama je stvarno najljepša na svijetu, čak i kada plače.
Mene sad skoro ništa ne boli. Malo mi je muka u stomaku kao kad sam jednom bio kod nene i djeda Sulje, pa sam povratio, a nena mi dala malo čaja pa mi je bilo bolje.
Djed moj Hamid bi me sad uzeo u ruke, pjevao samo meni na uho i znam da bi mi bilo bolje.
Mama i tata plaču i uglas govore: “Ne boj se sine”. Ne bojim se. Ničega. Ničega se ne bojim kad su moji mama i tata sa mnom. Zatvoriću oči, umoran sam i spava mi se. Baš mi se spava. Laku noć”.
Crveni automobil vrtoglavom brzinom projuri kroz glavnu kapiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli, a dječakova duša spokojno i mirno prođe Vrata Raja. Ubrzo će mu se u vječnom miru pridružiti još 70 čistih i nedužnih.
