Prof dr med sci Elvira Konjić poslala nam je tekst pod nazivom "Kome smetaju doktori". Tekst možete pročitati u nastavku, ispod fotografije je ali mislimo da treba da pročitate i mail kojeg nam je poslala. Evo šta piše:
Ne mogu da ne reagujem! Ne mogu vise da cutim! Kada je trebalo braniti svoju zemlju, ostala sam. Kada je trebalo graditi zdravstveni sistem, ostala sam. Sta je ovo sada?
Ako ima imalo razuma u ovoj nasoj napacenoj drzavi, pomozite da glas razuma pobijedi!
Ko to zeli unistiti ono sto, mozda, jedino vrijedi jos u ovoj drzavi - Zdravstvo! Univerzitetski Klinicki centar! Domove Zdravlja!
U sta ce se pretvoriti te zdravstvene institucije bez doktora? Da li se pita iko? U Centre za njegu, mozda Univerzitetske Centre i Previjalista. Koliko god su bitni uposlenici u zdravstvu, a jesu, jedini nosioc zdravstvene djelatnosti je doktor. Bez doktora nema zdravstva!! Pa daj shvatite to! Ima li mrvica razuma?
Zasto nasi pacijenti dozvoljavaju da budu "ovce u toru" u prenesenom znacenju? Pa da li idete električaru u UKC da vas izlijeci ili mozda sestri, soferu? Neka i njih, trebaju, postujemo ih i izborili su se za svoj status, sve ove godine govore da imaju najbolji Kolektivni ugovor! Ako je najbolji, zasto se bune!
Ali fokus se stavlja na "platu" doktora, koja je u odnosu na godine skolovanja i odgovornost neadekvatna. Svojim postupcima nam govore "u kucicu! Cuti i radi, u kucicu!"
Ali nije ovo strajk za plate, nego za dostojanstvo!
I jos jedna cinjenica! Doktor nikada nece biti gladan, doktor moze svoju platu zaraditi svugdje, jer doktor je doktor, institucija za sebe, pacijenti traze doktora.
A da li ce raditi u sistemu ili van njega, to je interes pacijenta.
Probudite se pacijenti! Ne dajte svoje doktore, ne dajte da odemo iz javnog zdravstvenog sektora, jer mi mozemo otici svugdje, a gdje cete Vi? Vi, koji ste citav zivot izdvajali za zdravstvo, sada ste penzioneri a necete moci nista ostvariti na svoju zdravstvenu knjizicu. Nista.
U prilogu Vam saljem i jedan tekst vezano za dio obrazovanja. Ako ima imalo razuma, shvatite ovo pozitivno i molim Vas reagujte! Prikljucite se u borbi za opstanak zdravstvenog sistema u nasem Kantonu!
Ja sam Prof dr med sci Elvira Konjić, prim spec dj hirurg, radima 26 godina u UKC, demobilisani borac, ali prvo covjek i doktor! |
Kome smetaju doktori!
Da li ćete, zaista, dragi stanovnici Tuzlanskog kantona dozvoliti da se doktori otjeraju? Pitate se zašto doktori idu u strajk? Zašto, kada prezentiraju da su nam "dali" najbolje "plate". Koji to novci mogu kupiti dostojanstvo doktora! Koji to novci mogu kupiti "srce doktora"? Vjerujte dragi pacijenti, sadašnji i budući, NIKO. Doktor nije zvanje, to je način zivota! Nama svakodnevno povjeravate svoje živote i živote svojih najmilijih. To je ona osoba kojoj dolazite da izliječi Vaše boli! Svejedno da li Vas boli noga, ruka, srce, duša. Budite uz nas, ne dozvolite da doktori odu!
U medijima se pominju "sramno visoke" plate doktora ! Pokušavaju nas prezentirati kao nezahvalne, bezobrazne, bahate. Dajte razmislite! Pa zar bi takvoj osobi povjerili svoj život i živote svojih najmilih? Da biste bolje razumjeli za šta se borimo, zašto štrajkujemo, dati ću samo jedan od mnoštva primjera. Borimo se za opstanak zdravstvenog sistema!! Pročitajte pa sami prosudite. Npr. Jedne od dilema mladog čovjeka je koju od dvije odvojene profesije u zdravstvenoj struci izabrati nakon završene srednje.
Prva profesija npr sestrinstvo. Nakon završene srednje medicinske škole treba donijeti odluku. Ukoliko ne želi studirati, zaposli se i postane poštovana i vrlo bitna karika u zdravstvenom sistemu, medicinska sestra/tehničar. Radi, ima platu, ide mu/joj radni straž, postane samostalan/a, planira porodicu, pomaže roditeljima, ide na godišnji odmor.... Poslije godinu dana odluči da se dalje educira, upisuje Fakultet zdravstvenih studija, tri ili četiri godine se trudi, uči, radi. Svo to vrijeme stiče iskustvo, ima platu, privatni i socijalni život, ali se dodatno angazuje i završi fakultet. Postajete diplomirana medicinska sestra/tehničar, odmah ili za godinu dana dobija veći koeficijent, višu platu, novo formacijsko mjesto. Sve to u šest godina.
Druga profesija: doktor/ica medicine. Medicinski fakultet se ne može studirati vanredno. Za tih šest godina, student medicine: studira, nema platu, nema radni staž, roditelji ga izdržavaju, ne može planirati porodicu, stalno je pod pritiskom i stresom, ali ide dalje. Pri tome, vrlo često, mora da se odrekne odlaska u pozorište, šetnje sa djevojkom/momkom, odlaska na ljetovanje, zimovanje, jer je medicinski fakultet vrlo zahtjevan i težak. Educira se da postane odgovorna osoba, koja će sutra odlučivati o nečijem životu. Ali, sam je izabrao/la taj put, želi biti doktor/ica. Ako je izuzetno vrijedan/na taj student medicine uz brojna druga odricanja, za šest godina postane doktor. Doktor medicine koji da bi samostalno radio treba još najmanje 5-10 godina učenja i odricanja, treba razmišljati o daljoj edukaciji, specijalizaciji 4-6 godina, subspecijalizaciji 1-3 godine, postdiplomskom studiju, magisteriju, doktoratu. Sve se to očekuje od tog doktora medicine.
A onda kada se zaposli, ima istu ili nižu platu od svog prijatelja koji nije želio studirati medicinu. Otvaraju se brojna pitanja u duši tog mladog čovjeka. Zapitajte se šta biste Vi izabrali?! Da li entuzijazam plaća račune za struju, telefon....?
S druge strane, da li je ove dvije profesije moguće upoređivati! Ne i ne treba. To su dvije odvojene profesije u zdravstvenom sistemu i svaka treba imati svoje mjesto. Doktori ne podcjenju nikoga, ali da li ovakav sistem podcjenjuje njih?
Zapitajte se šta će se dogoditi ako ovi mladi ljudi, naša djeca, ne budu više imali motiv da studiraju medicinu? Realizirani doktori, otići će iz ovakvog zdravstvenog sistema. Svejedno da li u privatni sektor ili u drugi kanton ili u drugu državu. Doktor nigdje i nikada neće biti gladan, to je sigurno! Ali se onda postavlja pitanje, šta će raditi ova druga vrlo značajna profesija u zdravstvu? Doktori su nosioci zdravstvene djelatnosti, oni postavljaju dijagnozu, određuju terapiju, vrše intervencije, hirurške zahvate. Oni određuju drugoj profesiji, npr. sestrinstvu, koji lijek će se dati kojem pacijentu, u kojoj dozi... Koliko god educirano, sestrinstvo ne može postaviti dijagnozu i odrediti lijek pacijentu. Šta želimo tjerajući doktore iz javnih zdravstvenih ustanova? Da li želimo od najboljeg Kliničkog centra, napraviti najbolji Centar za njegu, a doktore ćemo dovesti "od nekle", možda iz Tanzanije, jer čak i oni iz Rumunije i Bugarske neće u ovako uređen sistem kao što je naš, nego ipak samo "prolaze" kroz njega.
Šta će dobiti taj pacijent koji je čitav život izdvajao ili izdvaja za zdravstvo, a doći će u situaciju da neće moći dobiti liječničku uslugu za to. Pa će onda odlučiti da ne plača više zdravstveno osiguranje, liječiti će se privatno. Pa zar to želimo???? A šta će biti sa našim nanama, bakama, borcima, koji nemaju mogućnost da plate privatnu uslugu?
Eto to je samo jedan od razloga zašto doktori traže svoj Kolektivni ugovor. Zašto pojednici ili sistem ignorišu doktore kao intelektualnu avangradu zdravstvenog sistema?
Prof dr med sci, Elvira Konjić, prim. spec.dj. hirurg
