Dolazeći u srebreničko selo Staroglavice, zatičemo troje članova povratničke porodice Mehmedović. Ibrahim Mehmedović, njegova majka Hanifa i supruga njegovog brata Sajma, dočekuju nas prekidajući poslove u dvorištu, kojim su bili zaokupljeni, te pokazuju pravo gostoprimstvo.
I u Sućeskoj se radi. Drugog brata Suada ne zatičemo kod kuće. On je, kažu, u planini, gdje brine o ovcama. Imaju ih oko pedeset. Pored ovaca, Mehmedovići se bave i uzgojom malina, kao i mnogi drugi ljudi u ovom kraju.
Na uobičajeno pitanje o nesigurnosti otkupne cijene maline, daju uobičajen odgovor – cijena ni trenutno nije dovoljno visoko, ali bolje se možda nadati da ostane takva, jer ako se bude pomjerala, prije će pasti nego porasti.
Zakoni tržišta stigli su već odavno i u zabačena srebrenička sela, čak i dok su putevi bili loši. Nedavno je sredstvima Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica asfaltiran put u Sućeskoj, a Ministarstvo je obnovilo i Mehmedovićima kuću, u okviru projekta OPEC. Tako su Suad i Sajma Mehmedović i njihov sin stambeno zbrinuti, nakon što su godinama bili bez vlastitog krova.
- Bili smo već izgubili volju i nadu, vjeru da će se to riješiti. Iako se trudimo i radimo, sami nismo imali mogućnost da obnovimo porušenu kuću. A onda smo se prijavili i dobili tu donaciju. Nismo vjerovali, ali na kraju smo zahvalni ministru Edinu Ramiću. Čovjek sumnja dugo, ne vjeruje, ali na kraju mu bude drago što nije bio upravu. Evo, ovo je primjer. Sad smo usmjereni da nabavimo namještaj i opremamo kuću. Lakše je čovjeku pod svojim krovom - kaže Sajma Mehmedović.
Ibrahim dodaje da im je glavni izvor prihoda prodaja malina i ovaca, koje prodaju kao kurbane, uglavnom dijaspori.
- Ovdje su sela i prije bila rijetko naseljena, sada je to još rjeđe. Staroglavica je imala prije rata 25 kuća, sada samo šest, od čega se stalno živi samo u tri kuće. Koliko nedostaje ljudskog života najbolje se vidi po šiblju, koje se ne krči, pa se selo suzilo. Prije je bilo šire - kaže Ibrahim.
Pored ostalih teškoća, njemu život u Staroglavici dodatno otežava što boluje od celijakije, a nema potrebne uslove za posebnu vrstu bezglutenske ishrane, od kuhinje pa do posebne hrane, koja je izuzetno skupa.
- Kod celijakije, hrana je lijek ili otrov. To znaju ljudi koji su iskusili. Još kao djetetu to je kod mene. Isprva nisu znali ni šta je u pitanju, ko kad je to nepoznata bolest. Na kraju nekako se sazna, sa dvije-tri godine na VMA u Beogradu. Jedini lijek je dijeta, ali uvjeti su preskupi. Teško je nabaviti obični hljeb bez glutena, a kamoli šta više. Jedeš šta imaš, a običan hljeb zna biti kao staklo - kaže Ibrahim.
Mehmedovići imaju 50 dunuma zemlje, što svoje, što one koju su dobili na raspolaganje, te je obrađuju i privređuju. Uprkos svim poteškoćama, može se kazati - to je porodica koja se bori da živi od svog rada.
- Prošle godine cijena maline je bila slaba, dvije marke, ove godine još slabija. Od UNDP-a smo dobili dio materijala za štalu. Evo, i s tim podrškama Ministarstva i UNDP-a je teško, a kako bi tek bez njih. Sada nam treba taj namještaj i neka mehanizacija pa da se napreduje dalje - kaže Sajma.
Mehmedovići se nadaju boljem sutra, a znajući dobro da će biti jednako teško kao i jučer.
Borba za opstanak života u srebreničkim selima nikada nije bila neizvjesnija, a priče o herojima svakidašnjice svjedoče i o borbi za dostojanstvo čovjeka, koje ovi ljudi sigurno zaslužuju.
