BiH je jedina zemlja u regiji još uvijek nema Zakon o restituciji. Oduzeta imovina se ne vraća vlasnicima jer nema zakona. Međutim, zakona ima za korištenje i prodaju te imovine poput kompleksa Josipovac u Tuzli koji je oduzet časnim sestrama. Svi su se proglasili nenadležnim za ovaj problem.
Samostan Josipovac, star oko 130 godina, nacionalni je spomenik BiH. Časne sestre bezuspješno decenijama pokušavaju vratiti imovinu kucajući na vrata brojnih institucija na svim nivoima vlasti, pokazujući dokumentaciju da je tu bio sakralni objekat što im se spori.
"Jedne prilike smo dobile odgovor kako ćemo prvom prilikom kada se usvoji zakon o denacionalizaciji da će Tuzla biti prva koja će nam vratiti naše. Nažalost, vidimo šta se dešava sa ovom zgradom. Ona se kupuje, preprodaje, mjenja se njen izgled", kaže Elizabeta Ana Ćosić, Kćeri božje ljubavi.
Josipovac je dodjeljivan raznim subjektima, imao je različite namjene. Zakonom o otkupu stanova, privremeni stanari otkupili su stanove iako je zemljište nacionalizovano. Na oko 190 dunuma oduzete zemlje, nalaze se bašte, improvizovani objekti, parkinzi. Grad Tuzla ne smatra se odgovornim.
"Nikada nije donio odluku da se na ovom zemljištu, koje je podložno restituciji, mogu zasnovati tuđa prava. Mi smo svjesni činjenice, mi čekamo zakon o restituciji, odnosno, o denacionalizaciji, u kakvom god obliku bio, da se desi i Grad Tuzla će odmah donijeti svoje propise i odluke", navodi Jasmina Hasanefendić Šimleša, Služba za geodetske i imovinsko pravne odnose Grada Tuzle.
Odsutnost interesa, neznanje, povjesna šutnja, ignorancija, odnos je države prema časnim sestrama. Sada je na potezu lokalna zajednica, smatraju poznavaoci prilika.
"Tuzla bi time dobila još jedan broš u nizu, tako da kažem, broševa koje pokazuje u svijetu kao multionacionalna, multikulturalna, multi multi. S time se volimo hvaliti. Evo sestata koje su, zapravo, svjetske. Kada su sestre, da kažem, istjeranje 1947. Godine, ostale su samo naše, domaće", kaže Marica Petrović, Matica hrvatska Tuzla.
A časne sestre su imale višestruku ulogu - bavile se obrazovanjem, odgojem mladih, formirale ekonomiju na imanju te zadužile društvenu zajednicu. U tišini se nadaju da će društvo sada pomoći njima.
Pred početak rata, časne sestre zajedno sa franjevcima, uspjele su obnoviti groblje na kojem je ukopano više od 30 časnih sestara koje su živjele i djelovale na ovom području.
"Ovo je jedan samostan koji je nama jako važan, jako bitan. To je jedina građevina koja je ostala na ovim prostorima od našeg utemeljenja. Naša utemeteljica majka Franciska Lehner i bia prisutna kada je završen i blagoslovljen. Tu je uvijek živjelo preko deset sestara", kaže Ćosić.
Samostan je proglašen nacionalnim spomenikom prije četiri godine, ali nema nikakvog obilježja. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika nije odgovorila zašto je to tako, a iz Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa Tuzlanskog kantona nam je rečeno da to nije njihova nadležnost. Časne sestre ne odustaju. Porčuju istrajat ćemo u borbi, da nam se vrati ono što nam pripada.
Nataša Tadić
