Postoje neki tihi, nevidljivi ljudi čija poslovna artikulacija nam nije vidljiva dok bezbrižno provodimo dane izmamljeni jesenjim bojama i ugodnim novembarskim suncem na tuzlanska šetališta.
Ti tihi ljudi u tišini svoje besprijekornosti, daleko od gradske vreve rade ekstremno odgovoran posao koji nas se počinje ticati tek kad nam se naruši naša zona komfora, kad bezbrižnost postaje bojazan za život.
Tek onda postajemo svjesni njihove tišine i nevidljivosti koja im je prijeko potrebna kako bi savjesno i neometano održavali vitalne funkcije naših najdražih i to vrlo često u situacijama kad su se stvari poprilično zakomplicirale i izmakle kontroli.
Da, priča je o tihim i nevidljivim herojima sa Klinike za anesteziolgiju i reanimatologiju UKC Tuzla koji ostavljaju dubok trag u životima svih onih koji se nađu u situaciji da im je potrebna njihova pomoć, bilo da se radi o pacijentima, ili njihovim porodicama.
To su ljudi čija vas prijemćivost dočekuje na vratima savršeno čistih hodnika i prostorija. Ton kojim vam se obraćaju, izgled, komunikacija i gestikulacija, primjereni takvom odjeljenju, uz mekoću objašnjenja zdravstvenog stanja vašeg najbližeg su u izvoru neviđene empatije koju posjeduju.
To su časni ljudi koji fasciniraju svojom hrabrošću, odišu humanošću uz nevjerojatno stručan i profesionalan pristup.
Oni, u sterilno okovanim zidovima vode najteže bitke za život u pravom smislu te riječi ne štedeći sebe niti jedan jedini sekund.
Potpisnik ovih redova, nažalost, bio je svjedokom jedne teške bitke koju su ovi heroji vodili sa opakom bolešću koja je iscrpljivala tijelo njihove pacijentice.
Uprkos vrlo teškim momentima koji su se usložnjavali iz dana u dan oni nikad nisu posustali ni u jednom segmentu svog djelovanja, niti za milimetar. Naprotiv, to je bila bitka za život uz najdostojanstveniji mogući pristup pacijentu koji nije izgubio na težini ni nakon tužnog ishoda.
Istim onim dostojanstvenim tonom, kakvim smo i primljeni, dobili smo i duboke izraze saučešća u suzama zamućenim pogledima.
Ja imam, veliku potrebu zahvaliti se svim tim divnim ljudima, vrhunskim profesionalcima čija se humanost, pristup i znanje u struci uveliko izdiže iznad proceduralnih standarda.
Imam potrebu dok ovo pišem ustati i napisati veliko hvala ljudima koji ne pune novinske stupce, ljudima koji su rijetko viđeni na TV ekranima, ali ljudima čija je borba za život neprestana, svakodnevna i istinska potreba.
Imam potrebu izreći veliko hvala za svaki gest, svaku toplu izgovorenu riječ, svaki zalogaj, terapiju, savjet.
Veliko hvala za svaki otkucaj srca, za svaki uzdah koji je bio dostojan čovjeka do zadnje ravne crte.
U ime moje Maše i u svoje lično ime veliko hvala herojima sa Klinike za anesteziolgiju i reanimatologiju UKC Tuzla.
Elvir Bijedić