Preporuka za čitanje: Knut Hamsun

U svom dugom životu (1859-1952) Knut Hamsun puno je toga iskusio. Živio je kao nomad, puno putovao, obilazio razne dijelove svijeta te doživio puno od onoga što je opisivao u svojim romanima. Mnogim likovima davao je svoje osobine tako da se čitanjem njegovih djela upoznaje i Nobelovom nagradom nagrađeni norveški pisac, čiji je život bio pun krajnosti. Nekad težak svojoj porodici, štedljiv i škrtica, nekad veliki raspinik, koji anonimno poklanja velike svote novca. Čudak osjetljiv na nepravdu, u mladosti simpatizer nacističkog pokreta. Ekscentrik ali poseban, orginalan pisac koji je napisao dvadeset, čitanja vrijednih romana.

Tuzlarije

Jedan od njih, koji se zove "Misterije", napisao je kao već poznati pisac. U to vrijeme na njega su uticala djela Ničea, Tolstoja i Dostojevskog. Iako se u romanu dotiče mnogih filozofskih promišljanja o životu, tražeći smisao u svemu, riječ je o ljubavnom romanu. Naravno, Hamsun je u pitanju, pa nema ništa od jednostavne priče. Glavni lik zaljubljen je u dvije žene. Nema sreće ni s jednom. Raspoloženja i ponašanja se kreću od euforičnih ideja kako da im se približi, osvoji ih do očaja u kojima smišlja osvete, razmišlja o samoubistvu i čini razne ludosti.

Radnju prate veliki skokovi tako da čitalac često mijenja mišljenje o samom Nagelu koji se kao stranac pojavio u jednom malom gradu. Stigao je u žutom odjelu, koje je stalno nosio sa kutijom od violine u kojoj je nosio prljav veš. Odmah je privukao pažnju mještana, dobro uzdrmao život u gradu, i na svoj način nestao.

Knut Hamsun

Dijelovi iz knjige:

(...) A poslije bih mogao da padnem pred njene noge i preklinjem je da me učini blaženo sretnim tako što će pljunuti na mene(...)

(...) Kakvu je moć imalo to žensko biće, mada tako obično, s tom dugom pletenicom i trezvenim srcem!(...)

(...) Ali ja te volim, volim te i zbog toga, ne samo zbog tvojih vrlina, već i zbog tvoje zloće! Jer zaista me previše ubijaš svojom milošću, zašto mi dozvoljavaš da imam više od jednog oka! Trebalo bi da mi uzmeš jedno, ili čak oba, zašto da ne? Ne bi smjela da mi dopustiš ni da mirno šetam ulicom i da imam krov nad glavom. Otela si od mene Martu ali te uprkos tome volim, i ti znas da te uprkos tome volim, smiješ mi se zbog toga, a volim te i što mi se smiješ. Treba li ti više? Zar to nije dovoljno? Tvoje duge bijele ruke, tvoj glas, tvoja svijetla kosa, tvoj dah i tvoja duša - sve ih volim kao što nikad nisam išta volio na ovom svijetu, i ništa ne mogu da učinim, to je jače od mene. Neka mi se Bog smiluje. (...)

(...) Zar je to život? Pitam se da li taj gospodin živi u neznanju šta je jedan od najvećih mislilaca na svijetu rekao o tome: "Život je borba sa demonima u katakombama srca i mozga", rekao je (...)

(...) Ne omalovažavam ja sve velike ljude, ali ne sudim o veličini čovjeka po obimu lavine koju je pokrenuo, sudim o njemu prema samom sebi, prema shvatanju svog malog mozga u svojoj duhovnoj sposobnosti da nešto procijenim. Sudim o njemu, da se tako izrazim, po ukusu koji mi njegova djelatnost ostavlja u ustima. Nije to nikakva arogancija, samo izraz subjektivne logike moje krvi.(...)

(...) Važno je izvršiti uticaj i vaspitati vlast, one rijetke izabrane nosioce moći, gospodare života, one velike Kajafe, Pilate i cara. Šta je dobro u tome da se pokrene ološ ako ću i pored toga biti razapet na krstu? Može se pokrenuti tolika masa ološa da čak i otme mrvicu vlasti, boreći se zubima i noktima, možeš im dati mesarski nož u šaku i narediti im da odu i kolju, i možes ih šibati da daju svoj glas i pobijede na izborima. Ali da se izbori za pobjedu, pobjedu da stekne, temeljni duhovni razvoj, da pokrene svijet bar za korak naprijed - ne, ne može, ološ to ne može.
Veliki ljudi su odlična tema za razgovor ali uzvišeni čovjek, uzvišeni ljudi, gospodari, univerzalni duhovi na leđima konja, moraju da zastanu i napregnu svoje pamćenje da bi se uopšte sjetili ko bi mogli da budu ti takozvani veliki ljudi. (...)

(...) Daje li neko i jednu krunu zbilja zato što je dobar i što želi da učini dobro i moralno djelo? Meni takav stav izgleda veoma naivno! Ima ljudi koji ne mogu da ne daju. Zašto? Zato što u tome nalaze pravo duševno uživanje. Ne čine to da bi sebe izdigli u svojim i tuđim očima, kriju se kad to čine, ne vole da to čine javno, jer im odnosi dio uživanja. (...)

(...) Na istoku i na zapadu, ovdje i u inostranstvu, ljudi su svugdje isti, sve je prostačko, lažno i sramno perfidno, od prosjaka sa zdravom rukom u zavoju, do plavog neba koje se preliva od ozona. (....)

Kroz dijaloge o politici, piscima, saznaje se puno o razmišljanjima ljudi tog vremena (roman napisan 1892) sa dosta duhovitih i ponekad surovo realnih opisa.

S.M.

TUZLARIJE - VIJESTI

OSTALE VIJESTI