Knjiga „Sjene uz bureta“ Slobodana Bode Stefanovića predstavljena je publici u okviru ovogodišnjih susreta „Cum grano salis“. Zbog pretrpanosti ovogodišnjeg programa nismo gotovo ni registrovali njeno predstavljanje publici. Ovo je pokušaj da vam recenzijom Sinana Alića skrenemo pažnju na knjigu koja je u cijelosti posvećena Tuzli
br>
Piše: Sinan Alić
Ne mogu se sjetiti kako je u moje ruke dospjela knjiga neobičnog naslova „Sa golubovima u Tuzli“ čiji je autor Slobodan Bodo Stefanović. Bilo je to 1999. godine. Kada sam knjigu pročitao primjetio sam, onako za sebe, šteta će biti ako ovaj čovjek ne nastavi sa pisanjem. U centru pažnje njegove prve knjige su golubovi i ljudi koji su se sa njima družili. Priznao je Bodo kako je imao tremu dok je pisao jer se u fukusu njegovog interesovanja našao „najdraži kraj i ljudi sa kojima sam proveo život u djetinjstvu i mladosti sa puno sjete i zato što su bili lijepi, a posebno što se više nikada neće vratiti“.
Osamnaest godina kasnije, dok sam se nalazio na odmoru u Turskoj, stiže mi e-mail poruka iz Australije. Javio mi se Slobodan Bodo Stefanović. Napisao je novu knjigu, treću po redu, i izražava želju da budem recenzent. Prihvatio sam sa oduševljenjem. U međuvremenu objavio je još jednu knjigu neobičnog naslova „Čovjek k´o tica“ za koju je kritika kazala da je Stefanović ozbiljno zakoračio u književne vode. Nisam taj njegov spisateljski proizvod imao u rukama, ali treba vjerovati kritici i čitalačkoj publici.
Već prve stranice rukopisa „Sjene iz bureta“ najavljuju ozbiljno štivo. Bodo je veoma hrabro krenuo u traganje za odgovorima na pitanje zašto se čovjek u opasnim i turbulentnim vremenima transformiše i udaljava od osnovnih ljudskih vrijednosti zaboravljajući pri tom i svoju porodicu, oca majku, brata ili sestru, a o prijateljima da se ne govori.
Ponovo se Bodo fokusira na „najdraži kraj“, ponovo mu kroz sjećanja lete jata golubova, ali sada su to samo intermeca kao svojevrsni kontrapunkt ljepote spram ljudskih posrtanja, poniženja, podvala, izdaja. Dijelovi knjige u kojoj Slobodan Bodo Stefanović piše o gulubovima puni su emocija i neskrivenog doživljavanja rapsodije u kojoj on uživa i koju tvore klepet krila i gukanje golubova.
Portretirajući „gušane“ Bodo kao da slika: „...bili su baš smiješni sa onim svojim visokim iks nogama. Visokog držanja, plave boje sa velikom napuhanom gušom kod mužijaka i manjom kod ženki. Boja po tijelu nježno plava, krajevi krila sivkasti, a rep zagasito tamno plav. Preko guše na plavoj podlozi, kao da je nacrtan bijeli mjesec sa vrhovima okrenutim nagore. Od nogu prema glavi nagore tijelo veliko ili se, od toga što je loptasto, samo čini, tako da nožice djeluju kao preslabe za takvo tijelo i plus iks“.
I, eto, u nekoliko poteza slika je gotova, ali bez kista i boje.
„Sjene iz bureta“ pokrivaju vremenski period od neke decenije i kusur godina, sve je locirano u krugu od nekih dvjesta-tristo metara od pravoslavne crkve u Varoši, a posebno avliji dajdža Steve, jer imao je golobove, i koja je ostavila neizbrisive tragove u autorovom životu. I on to neprekidno ponavlja i ne krije svoja osjećanja spram nje. Taj mikro svijet omeđen je „fildžanom zejtina“ kao nekom slobodnom formom kvalitenog komšiluka. U ovom romanu Bodo ostavlja trag o svojoj ljubavi i bez ustezanja tvrdi: „I sada kada prizivam ta sjećanja sve postaje jasnije i izvjesnije da sam tako osjetljiv mogao postati upravo zbog te silne količine ljubavi prema gradu gdje sam rođen, a i živeći u takvom ambijentu i sa takvim ljudima“.
Naravno, nije svako pisanje o životu automatski roman. Da bi se doguralo do ove literarne forme potrebno je puno više od prepisivanja života; trebaju analize, psihološki portreti, dramaturški zapleti i raspleti... „Sjene iz bureta“ imaju sve to. Imaju i nešto više. Do forme romana Slobodan Bodo Stefanović je dogurao na neobičan, čak bi se moglo kazati i na jedinstven način. Oko devedest procenata teksta pripada dijaloškoj formi njegovih junaka, jedan mali dio naraciji glavnog junaka iz kojeg, to je jamačno, stoji autor i sasvim malog, ali ne i zanamarljivog, dijela piščeve opservacije o jednoj Varoši, vremenima i ljudima u njoj, njihovim međusobnim odnosima... tek da slika koju stvara bude što potpunija.
U maloj društvenoj laboratoriju u čijem je centru crkva omeđena avlijama, Slobodan Bodo Stefanović prati izrastanje djece u odrasle ljude preko čijih se leđa prelamaju velika svjetska zbivanja kao što je rat. I u trenucima kada je on daleko itakako utiče na ljude u Varoši. Stefanović prati životnu putanju Hame, Zije, Čvarka, Lidje, Duleta, Biberćeta, Pibe, Slavuja... i njihove nestašluke. Budalaštine koje su smišljali gotovo da nemaju granica. Kao u romanima Branka Čopića. Čak je u nekim fragmentima i jezik identičan, narodski iako Stefanović na momente daje naznake i ozbiljnih filozofskih sekvenci kao što su rečenice: „Postoji vrijeme koje je prošlo, a ovo sada je vrijeme koje će isto proći. Između one radosti pri rođenju i plača na sprovodu sve ostalo je sudbina“.
U bezbrižnim, ali ništa manje bezazlenim dječijim nestašlucima najdalje je odlazio Dule jer su ga njegove vratolomije mogle koštati života. Pokušavao je skakati sa kišobranom sa visoke vešernice; iznad vrata postavljao je kantu punu vode, pa je prvi koji bi otvorio vrata bio mokar do kože. Vrhunac njegovih nestašluka je u njegovoj improvizaciji smrti: legao je nasred sobe u bijeloj košulji koju je prethodno vodenim bojicama ofarbao u crveno, a u dasku, koja je bila ispod košulje, zabio je najveći kuhinjski nož. Kada ga je takvog zatekla, majka Nadežda pala je u nesvjest. Sve su to autorovi vršnjaci i on vjerno svjedoči o njihovom odrastanju i odnosu prema globalnom zlu kroz prizmu njihovih međusobnih odnosa, a oni, ti odnosi, se zapliću do neshvatljivih razmjera, pa čak i do razmimoilaženja u okviru jedne familije: jedan sin je sa partizanima u šumi, a drugi se priklonio ustašama vjerujući da su oni nosioci novog poretka.
Naravno tu ima i neočekivanih obrta kao što je slučaj sa Obrenom crkvenjakom i njegovom ženom. Iz sociološke kulture jedne mahale teško je bilo očekivati da njih dvoje budu perjanice novog, da su to novo u najtežim trenucima i velikoj konspiraciji pomagli, a kada je to novo umarširalo u Varoške mahale Crkvenjak i njegova supruga skaču visoko na društvenoj ljestvici. Transfomacija nekih likova je kao u filmu Lordana Zafranovića „Okupacija u 26 slika“ – predratne podrumske gnjide sada u uniformi, zategnuti opasačima i pištoljem na njemu su prototip te vrijednosti „novog poretka“.
Stefanović se sa posebnim afinitetom bavi likovima kojima je sloboda, zbog koje su bili spremni na sva odricanja, ne mareći čak ni za svoj život, donijela mnogo teže breme od samog rata. Jedan od njih Hamo ne razumije nove društvene okolnosti, teško ih opravdava, još teže razumijeva i nikako da sve to pomiri sa revolucionanim zanosom s kojim je „otišao u šumu“. I dok je bio tamo nije imao većih problema. Sve je funkcionisalo u skladu sa jednostavnim principom revolucije: naređenja i izvršenja. Sloboda je donijela i nešto više toga. Valjalo je prihvatiti neke druge realnosti koje Hamo nije prihvatao.
To „lomljenje ljudi“ u jednom vremenu pokazuje i Stefanovićevu zrelost kao autora da to kao društveni problem registruje, analizira i dovedi u kontekst sređivanja računa i nakon pobjede, koja i njenim protagonistima ne donosi uvijek iste privilegije. Moglo bi se konstatovati da je „novo vrijeme“ više odgovaralo onim snalažljivijim dok su poslušni sljedbenici revolucije bili u čudu, nisu se snašli, a neke je ta bespogovorna privrženost jednoj ideji i jednom čovjeku odvela i na more - „na službeni put“. A za odlazak „na službeni put“ nije trebalo mnogo – dovoljno je bilo da se na pištolju nađe posveta u kojoj se spominje Sovjetski Savez. Zbog svega toga i Stefanović konstatuje da „revolucije vode borci i junaci, a najviše koriste lopovi“. Meni se čini kako je ta opservacija univerzalna i izuzetno dobro slika odnose nakon posljednih ratova koji su protutnjali Balkanom na izmaku prošlog vijeka.
(NAPOMENA: Knjigu “Sjene iz burata“ možete kupiti u knjižari „Hamidović“ kod Pozorišta)
