Evo opet malo mene. Ovo malo sam mogla pod navodne znake jer zna se koliko mogu i pričati i pisati. Uglavnom, kako je mnogima već poznato, umrla mi je mama.
Prvi put sam to napisala pa sam malo zastala. Totalni osjećaj nevjerice. Ne mogu da povjerujem da je nema. Ne radi mi se. Sve mi teško ali moram početi. Kad duša boli gore je od fizičke boli. Draga prijateljica, koja živi u Londonu, sugerisala mi je da pišem o mami. Ko zna, možda nekada i hoću. Čak i oni najbliži oko mene nekada ne mogu sve povezati koliko smo svi zajedno imali specifičnih, teških, a opet i zanimljivih životnih faza. Baš je mama znala reći "mi smo k´o Santa Barbara", jedna sapunica koja se davno prikazivala. Zbog mnogo čega imam razumijevanja za ljude i njihove postupke, i kad su čudni i neshvatljivi. O mnogo čemu samo se može pretpostavljati, nagađati, stvarati sliku na osnovu djelića nečijeg života ali nikad se ne može znati sve, a posebno šta neko misli i osjeća.
Život ide dalje. Neminovna činjenica koje postanemo svjesni nakon gubitka najmilijih. Baš sam gledala kroz prozor, saobraćajna gužva, trotoarom hodaju djeca sa ruksacima na leđima. Vraćaju se iz škole, smiju se i gurkaju. Pa jedan par, hodaju zagrljeni pa stanu i ljube se. Pored njih stariji čovjek, hoda uz pomoć štapa. Život uvijek ide dalje. Neki umisle da su bitni, da su važni, a svi smo u prolazu, mnogi često kasno shvate ko i šta im je važno, ne poredaju na vrijeme prioritete pa se kaju kad je kasno.
Bože dragi, o čemu sve čovjek ne razmišlja, koliko često racionalna konstatacija ne pije vode. Mislim o onima koji su roditelje izgubili kad su djeca bili, neki bebe. O ljudima kojima su neki ubijeni. Koliko je nesretnih slučajeva, teško je i nabrojati ali džaba, sve znam a opet mislim, hoću ja svoju mamu. Nebitno koliko nam je godina, dok imamo roditelje nečija smo djeca, i to bismo da traje, bez obzira na sve.
Neću više o ovome, mada sam, dok sam pisala, osjetila i izvjesno olakšanje. Nastavljam sa tuzlanskim aktuelnostima.
Danas sam bila kod Tenisa da vidim kako napreduju radovi na uređenju tog dijela Slanje Banje. Iscrtavaju horizontalnu saobraćajnu signalizaciju. Ostali su još završni radovi. Srela sam i gradonačelnika Imamovića, kazao mi je da imaju problema sa neodgovornim pojedincima koji se već parkiraju na nedozvoljena mjesta. Napravljen je mali kružni tok pored restorana Zlatnik. Baš tu, uz sami kružni su se počeli parkirati. Naravno da imaju označena parking mjesta ali ima onih kojima je pola marke kao kuća. Kao da se češće nepropisno parkiraju sa velikim, luksuznim automobilima. U Gradskoj upravi traže način da im stanu u kraj.
Razgovarala sam malo i sa vlasnikom slastičarne Una. On se žali na mjesto koje je predviđeno za kontejnere. Navodno je čuo da će biti ispod one velike vrbe, a on bi da budu dole uz ogradu. Kontejneri su sami od sebe ružni, neće ih niko u blizi svoje kuće ili poslovnog objekta pa ne bi bilo loše da ih nekako zakamufliraju, natkriju, ne znam. Teško je svima ugoditi, a u globalu, lijepo su uredili i uglavnom se svima sviđa. Još kad se sve završi, posadi cvijeće, drveće olista, biće baš lijepo.
Rekoh ja malo, pa napisah roman. Nepopravljiv slučaj.
Pozdrav
S.M.
SLIKE TUZLE
Porodilište - u toku protekla 24 sata rođeno je 7 beba, 4 djevojčice i 3 dječaka
Hitna služba - u toku protekla 24 sata obavljeno je 185 intervencija
Vatrogasci - nisu imali intervencija
MUP TK - javni red i mir je narušen 3 puta, prijavljeno je 8 krivičnih djela, zabilježeno je 11 saobraćajnih nezgoda
U Poliklinici za transfuziologiju Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla, 13.12.2018. godine krv su darovale 42 osobe.
