19.01.2019. u 16:30 Broj citanja: 1806 Galerija Mi Ritmo: Otvorena izložba ˝DigiTalNi inPuls˝ autorice Sabine Hauge
Sabina u Tuzli
Neće to biti uobičajeni prikaz jedne izložbe, jer nisam pristalica i ne podržavam tu praksu, bilo da je riječ o knjizi ili slikarstvu, nebih znači, da utičem na publiku, da čitaocu ili posmatraaču slike unaprijed dajem upute o čemu se radi i utičem na njegovo vlastito formiranje mišljenja i utiska o dogadjaju i konkretnom djelu. Najbolje je neka to on sam, na osnovu svog estetskog kriterija i osjećanja prema djelu, donosi sud i mišljenje o onome što vidi ili što pročita. To smatram jedino nepogrješivim odnosom prema slici i umjetničkoj formi uopšte. Jer slika je, da se malo poetski izrazim, poput nevjeste, ili ti se dopada ili ne dopada. Mada moram priznati da se i taj prvi vizuelni dojam vremenom mijenja i sazrijava ta slojevitost nekog motiva odnosno slike. Ta privačnost se mijenja.
Pamtim, proučavajući svojevremeno istoriju slikarstva, moj prvi kontakt sa Mondrijanovim kvadratima, slikom koja nije u prvi mah na mene ostavila neki dojam. Tek kasnije, kako je vremenom ta vizuelna površnost evoluirala u misaoni efekat, ta slika mi se trajno uselila u meomriju, tako da kad god bi se poveo neki razgovor o slikarstvu moja prva asocijacija bili su baš ti kvadrati. Znači ne mora se slika tim prvim posmatranjem čak ni dopasti, to ne znači da niste ostvarili nikakav kontakt s njom.
Ali, ovdje je riječ o Sabini Haugen, rođenoj Tuzlanki i njenim slikama koje su nastajala u njenom jednom zavičaju, gdje zapravo najduže i živi, a evo predstavlja ih u svom drugom zavičaju.
Kao moto za ovo važno i zanimljivo veče mogli bismo uzeti rečenicu iz eseja dagestanskog autora Rasula Hamzatova, koji kaže sljedeće "JADAN JE AUTOR, MAKAR BIO POZNAT U ČITAVOJ ZEMLJI, AKO GA RODNI AUL NIJE PRIZNAO, A BIJEDAN JE I ONAJ KOJI JE NAŠAO PRIZNANJE SAMO U RODNOM AULU“ .
To je otprilike i smisao ove izložbe i ovog događaja uopšte. Jer autorica je osoba koja balansira između dva zavičaja. Govorim u množini jer i sam pripadam tom krugu, mi smo u nekom prostoru za koji smo dvostruko vezani. Neko s dva neko s više zavičaja, do kojih nam je podjednako stalo. Bez obzira čime se ko bavio stalo mu je, koliko god on to javno ili transparentno, rečeno političkim jezikom pokazivao, stalo mu je da se predstavi na svakoj od tih pozornica. Jer stalo mu je do te takozvane povratne ljubavi i satisfakcije.
U konkrenim slučajevima, jer poznati su razlozi našeg odlaska s kućnog praga, osjećamo dakle obavezu da se podvuče crta, da se podnese raport, šta smo to i čime smo se u tom svijetu bavili sve ova godine. Nisu iskreni oni koji kažu da im to nije vaažno. Ako ništa na to nas obavezuje djetinjstvo za koje smo neraskidivo vezani, možda i jače nego za zavičaj.
Zašto je ovo važan kulturni događaj u Tuzli. U gradu u kome je likovna kultura i likovna tradicija na veoma zavidnom nivou, s bogatom prošlošću. Isto što se može reći i za drugi Sabinin zavičaj Oslo, gradu u kome je stvarao slavni Munh. Trebalo je imati hrabrosti pa reći u tom gradu da si slikar, kao što je izazov i reći da si pisac u gradu u kome je svojevremeno stvarao jedan od najvećih pisaca moderne književnosti Knut Hamsun.ili baviti se muzikom u zemlji u kojoj je Edvard Grig ostavio neizbrisive tragove u muzičkoj kulturi.Isto kao što je hrabro i predstaviti se u Tuzli, koja osim što je grad uglja i soli Tuzla je takođe i grad umjetnosti i kulturni centar u Bosni i Hercegovini. Nekada i važniji od Sarajeva. Baš kao što je Novi Sad nekad bio važniji kulturni centar od Beograda.
Sabina se osmjelila da taj svoj slikarski nemir izloži ognju dvaju zavičaja; Osla i Tuzle.Ovo je ipak čudesan grad i jedana od rijetkih sredina koja na svoje ljude izvan Bosne i Hercegovine ne gleda kao na dijasporu, taj rogobatni, ružni i neprimjereni naziv za njih. Ona ih smatra dijelom svoje kulture u šta smo se mogli uvjeriti i pri dodjeli najveće književne nagrade u Bosni i Hercegovini, koja nosi ime slavnog Tuzlaka Mese Selimovića. Jedna od nagrada dodijaljena je upravo autoru Brčaku, koji živi i piše u Norveškoj,
Bekimu Sejraanoviću, za roman "Negdje niotkuda“, što je naravno za svaaku pohvalu.
I ja osobno mogu da kažem da imam otvorem pristup javnom životu ove sredine, koju s manje ili više uspjeha, pokušavam od osvojim godinama. Vjerovatno je istina da se jedan grad otkriva onoliko koliko smo mu dorasli. Nadam se da sam na dobrom putu.Na tom putu se moramo i mi sami boriti. Ne smije se prihvatiti stereotino shvatanje kako smso samo turisti u svojoj zemlji i moramo se sami izobriti za kulturni prostor koji nam i pripada Treba doduše imati sreće pa upoznati prave osobe. Sabina je tu imala sreeće, upoznala je ove predusrteljive ljude u Galeriji MI RITMO, u tuzlanskom populranom tržnom centru «Omega», bivša i sadašnja Robna kuća «Tuzlanka, opet joj je vraćeno ranije ime. Ovaa reletivno maala galerija ima ogromno srce i smisao za umjetnost i evo svoju prvu aktivnost u oojj godini započela je baš ovom zaanimljivom izložbom autorice iz egzila. Za svaki je respekt i trebalo bi je podržati.
Nije rijetkst da se ljudi Sabinine profesije, doktori, bave slikarstvom. To i ne iznenađuje, jer se oba zanimanja vezuju uz dušu i ljepotu. Poznajem čak i ovdje u Tuzli neke doktore koji su bili, ne znam douduše jesu li u tom istrajali, odlični slikari.
Sabina nije prihvatila ulogu pasivnog egzilanta. Emigranta. Jer želi da bude dio ovdašnje kulture, hoće da participira u kulturnom i društvenom životu svojega grada, iako je njen najdugovječniji zavičaj Norveška, tamo provodi i provela je najduži period svoga života. Tuzla je ipak njen grad. Zavičaj je autorova budućnost, smatraju neki teoretičari. Uvjerila me je u tome moja knjiga Bosanske odive o bosanskim ženam u svijetu, u kojoj je i Sabina Hauge, i naše žene koje su na najbolji način osvjetalale obraz i sebi i svojoj porodici i svojoj domovini Bosni.Kao i knjiga o mojim Brčacima u svijetu, koji bez obzira na individualne statuse u tom svijetu kažu Brčko je naš grad.
Ovo je rekoh višestruko važan događaj. I Sabina svojim primjerom pokazuje i dokazuje da nije lako i nije moguće ugasiti jedan narod, bez obzira koliko ga raseli. A jesmo raseljeni ko Sijermina djeca, kako nosi i naslov jedne moje knjige koja govori o raseljenim Bosancima i Hercegovcima. Takav je bosanski čovjek. Nije šalter koji pritisko jednoga prsta možeš ugasiti svjetlo. Nije doduše ni voda od koje može nastati rijeka ali i to malo vode što ostane iza strašnih suša takođe je rijeka. Sabina se ptoriv te suše bori svojim jezikom, a to je njena slika.
Poznavajući njenu upornost, višestranost i ambicije ne sumnjam da u svojoj nakani neće uspjeti. U tome je treba podržati i poželjeti joj sretan put.
