TUZLARIJE - VIJESTI

21.02.2019. u 23:54 Broj citanja: 2160
Predgovor nagrađene knjige “Pogled na moj svijet” Omera Ć. Ibrahimagića
Pričam o nama, prije nego što nam zapjevam

Na portalu PEN-Centra BiH, objaljen je autorski predgovor knjige “Pogled na moj svijet” Omera Ć. Ibrahimagića, nagrađene na natječaju Fondacije za izdavaštvo Sarajevo, 2018. godine. U nastavku možete pročitati cijeli predgovor, koji objavljujemo uz saglasnost autora.

Tuzlarije


Pričam o nama, prije nego što nam zapjevam

Da nije bilo ne bi se pričalo.

Posreći se beraču zlata pa ubere, čini se naprečac, respektabilan grumenčić. Onda landohani i ljenguzi što sjede u kafanama nadomak „zlatne žice“ tvrde, a da ni ne trepnu, kako sretnik do tog dana nije čestito kročio u rudničko okno. Još se kunu kako je (opet) imao više sreće nego pameti.

Iako, bar potajice, znaju da čovjek godinama kopa. I kopa, kopa, kopa… A oni sjede, sjede, sjede… Cijede pića kroz usne stisnute hinjenom superiornošću, nadobudni, bez valjanog pokrića. Škilje u podzemne štemere, uglavnom s podozrenjem. I kunu se.

„Divi ga, jarane, baš je nafakali! Eno, opet mu izmislilo "poklon" (uzdarje, peškeš, op.a.), iako levat ihahaj nije ništa napis´o k´o čo´ek…“ – i o meni bi duhovito poentirali, ti ovdašnji procjenitelji svekolikog svačega, svakoga i ničega. Šeretski me nasmijali i istovremeno hinjski nokautirali, volšebno me prebacujući u oblik deminutiva, sve do poništavanja. Zna se: svoji-svojim to najbolje rade.

Vidljiv crescendo. K´o nešto te boli, a smiješno ti; k´o da te neko škaklji po tabanima dok spavaš pa se meškoljiš i dremljiv, nisi siguran, jesu li to samo golicavi snovi? I što onda preduzeti, djelati ili ne, nerazmrsivo je? Je li, dakle, mudro postavljati suvislu odbranu od (ne)milosrđa našega, bliskog i surovog polusvijeta, sa kojim živimo i kojega podnosimo? A priori, bez razumnog pokušaja uvažavanja dokaznog materijala što ga preko tri desetljeća, kroz svakojake jasne i nejasne biljege (nalik bosančici ili arapskom pismu, hijeroglifima, slikovnim zapisima, crtežima u Djevojačkoj pećini ili drugom jedva čitljivom znakovlju i sl.), ispisujem po raznim oblicima papira, u nuždi koristeći i onaj toaletni.

Bar do sada, uspio sam se izmaknuti i sačuvati od prijekog suda (pre)moćne gomile, „nevelikih veličina“ i vonja mahalske zaparloženosti. Izbjegavši za dlaku šarolikim procesima fagocitoze neistomišljenika koja je mainstream vremena i prostora u kojima se krećem. Pogađala me je istina da se praznimo od dobrote, naprasno ostajući bez supstance. Prosipali smo vodu za dragim ljudima, da im spere zlo i nevolju što bi im se mogli naći na putu. Ponavljao se taj čin, tu gdje jesmo, u nepravilnim dunjalučkim razmacima, nažalost opet. Srozavali smo naša draga društva (kao da im ne pripadamo, kao da nismo iznikli iz njihovog sjemena), a sanjali pečalbu kako bi marljivo i poslušno gradili ona tuđa, svesrdno ih poboljšavajući.

Da apstrahiram – nije mi bilo objašnjivo kako moji zemljaci ovdašnju dekonstrukciju tek jednostavnim prelaskom druge granice pretvaraju u tamošnju konstrukciju. I ovdašnji defetizam u tamošnji optimizam. Zato nam je i podanički mentalitet postajao sve imanentniji, odomaćivši se u našim bićima.

Čini mi se da bez obzira na tugu (zbog egzodusa) i posljedični gubitak poleta nisam zastranio, izgubio oštroumnost i žustrinu pa ovaplotio u „trendi-razbibrigu“. Još uvijek se nisam skrasio daleko-daleko: tamo gdje većina ne zna da postoji država iz koje dolazimo.

Istovremeno, usuđivao sam se pokušati porediti sa „velikim veličinama“. Onima što su iza sebe (po)sijali izmjerljive vrijednosti: ostajući pri zemlji, ali nikako prizemni. Pritom nisam zanemarivao ličnu cenzuru niti sam se, Bogu hvala, pretvorio u autouzor pa pomislio da moja pisanja posjeduju snagu inkunabula (što bi bilo poražavajuće).

No, kušnja je velika i stalna, a dobit, provjerljivo je, tek duševna. U plusu sam sa idealima i, koliko mogu vidjeti, sa dioptrijom – svega ostalog bi moglo usfaliti. Istina, i dalje uspješno tratim vrijeme u maloj porodici nepoćudnih (nikako i jurodivih) sličnika, uz stanovite otežice što ih garantuje intelektualna izopćenost. Naravno, to me košta čestih zastoja i kurcšlusa, smicanja na slijepe kolosijeke i potraga za obilaznim putevima, ponekada teško prohodnim. Iako se pravim neupućen i neinformisan, dakako da primjećujem, svako malo, kako se učas i prekonoći pozicioniraju „odabrani tipusi“: oni uskih gabarita, ali širokih laktova.

Stručnjaci za ništa – dunđeri za sve, u markiranoj odjeći, obično jarkih boja, što pokriva tijela bez puno sadržine. Iako su svojim insuficijencijama (koje su u nas postale komparativne prednosti) znali poljuljati moje čvrstine i nazore, nisam im baš zavidio. Dapače, sukladno sopstvenim odlukama, teško sam zaslužio blagotvornu slobodu: birati slike ljepote po mom izboru i u toj „fotosintezi“ rahatlučiti. Zbog toga, bar s vremena na vrijeme, priljubim prst na čelo, zamislim se i dovoljno glasno (a da me dušmani ipak ne čuju) potvrdim :“Pa to je, u biti, joie de vivre!“

Spajam kovine od misli u slovolegure, prije svega za sebe, pa tek onda i zbog sebe. Na koncu, djelomice i radi drugih berača – probranih duhom, a pomilovanih posebnošću odabira moje malenkosti. Dao bih ruku kako većinu od njih poznajem: bez problema bi stali na prste dvije šake. Zbog te „dvije šačice ljudi“ ja sam privilegiran. I ovo nije navedeno iz kurtoazije. No, sve češće su me, Bogu hvala, znale zaskočiti i uskomešati nepoznate alfabete, recitujući i naizust biflajući moje pasuse i strofe. Neke rečenice što sam ih uveliko zaboravio i otpustio iz službe sjećanja blještale su nalik zlatovezu. Dodatno usrećen, priskrbivši nešto poput bonus-stvarke na već ionako predobrom rock´n´roll albumu (kao kada do vrha natenkuješ već polupun rezervoar), sa posebnim zadovoljstvom sam uviđao malobrojnost sopstvenih ruku. Iako me, biće u dahu, prožimalo zadovoljstvo jer mi je falilo prstiju zbog brojanja zaljubljenika u moje pisanje. Itekako je godio taj damar – kada čitateljke i čitaoci ne mogu stati u đerdan jer su ga svojom specifičnom težinom načinili nedovoljnim.

Mada sam bremenitošću humanog zanimanja poprilično konektiran na bijeli svijet i sjajna medicinska postignuća, još uvijek sam lokalni, urbani tuzlanski, nadam se – čovjek. Sa sve više sijedih u kosi i, na sreću, nevelikim okolotrbušnim škembetom: bez obzira što, zahvaljujući mačjoj hitrini kretanja izbjegavam „zaspati tri sekunde u reketu“. Proštepan radošću sjećanja – u opetovanim pokušajima crpljenja maksimuma iz minimalne sadašnjosti i sa neiscrpnom nadom kako će ponovno sigurno doći vrijeme vrijedno pamćenja.

Saobražavam fakte, zaključujući, a posteriori. Više od pola života sam harčio olovke i listove ne priskrbljujući nikakve opipljive apanaže, pozamašne uplate na tajne račune, respektabilne otkupe tiraža, višegodišnje pripoje na državne hazne, materijalne milosti dominirajućih struktura (od čijih pohvala i tapšanja po ramenima imam samo nejasna sjećanja i izlizanu odjeću) i sl. Drugo izdanje moje druge knjige (što je zavrijedila priznanje Mak Dizdar) podržao je moj grad, moja Tuzla. I to je sve. Znam, nije ovo baš za pohvaliti se(be) na „jednom ili jedinom tlu – njihovih i naših, uštekanih i neuštekanih“.

I da, doima se kao zabrinjavajuće odsustvo pragme, biće da je nimalo mudro, socijalno ne baš inteligentno, mada svakako ljekovito po bitak. Ruku na srce, kad god bi negdje zapelo, uskakaće, više ili manje, ekipa dobrijanerki i dobrijanera oko mene – nikako institucije. Ta nepobitna činjenica će mi jako koristiti u građenju prilično jasnog i dosljednog stava prema sadašnjosti: za neke građanski odgoj i šeretluk pozitivnosti, benevolencija i respekt – onima umnoženim s nulom tek dašak kurtoazije.

Pripadam generaciji što pamti i pripovijeda kako je za publicirane priloge dobijala redovne honorare. Zaista, to je nekoć bio sasma normalan redakcijski revanš na poslani tekst. Pokušah otkriti šta se to zbilo u međuvremenu. Shvatih, jetko odbijajući složiti se sa izvedenom konkluzijom: iskrenost u riječima je izgubila na važnosti. Ergo, riječi su prestale biti roba vrijedna plaćanja, postavši tako krhka moneta za potkusurivanje.

I taman kada bih, sneveseljen ne baš adekvatnim okolnostima, preusmjerio misli i htijenja na druge zanimacije, kada bih pomislio kako nepoznatim članovima nepoznatih žirija više nije zanimljiva moja konkursna (natječajna) skrivenost, krenuli bi sa odapinjanjem priznanja, poput Amorovih strijela. Anonimni konkursi su me, paradoksalno je, bar kratkotrajno uzdizali na „pijedestale medijskog interesovanja“, tu dominirajuću mjeru stvari ovoga rastrešenog tla. Poluiznenađen i sretan zbog sedimentacije, ali nimalo pompezan poput estradnih umjetnika kada osvoje Oskar Popularnosti, ne odgovorih trenutku.

Svakako nedovoljno educiran za vakat dodjele sjajnih kolajni pošprajcanih gromoglasnim trubama pobjede kulture, ostao sam nepripremljen za glorifikaciju i glamur. Trepavice-oriđinale / obrve-naturale, bore nisam obotoksio / usne nisam opirsingovao, nekakve se kese smjestile u podočnjacima, tijelo nekvarcano, muskulatura – slabo nabrekla na strateškim mjestima, grudi i nos – neapdejtovani, okvir cvika od prošle godine / sat isto lanjski, oči tek prosječno smeđe, a kosa neofarbana – samo oprana i čista… Nema veze, to sam bio stvarno ja. Evidentno, 1/1. Makar katapultiran iz neprimjetnosti u kojoj sam bio dobrovoljno zatočen, sklonjen iz gangova poslušnika. Izabrao sam da ašikujem prije svega sa onim preostalim ljudskim u meni i onim nepresušnim ljudskim oko mene.

Respektabilni komadi plemenitih metala što ih struka zove književnim nagradama, a mahala, jedinstvena i opaka – „poklonima“ (posprdno, kako to samo ona umije), hodočastili su me u nepravilnim vremenskim razmacima. Sve da me ponovno povuku u ćorav posao pričača i poete, od kojega opipljivu fajdu, bar za ovih prvih pedeset (sa nijansom sive, ali u kosi), ima samo ovo malo moje duše. Bjelodano je, ove godine su me priznanja pohodila gromoglasno: proizvodeći džumbus, zvoneći bum-tras. Pričekao sam da minu te fine fertutme, pa ubacio kvrgav kamenčić u cipelu. Prije nego što mi je onesposobio čarapu rupom taze napravljenom, penetrirao mi je u petu. Žacnuo sam se, podsjetio na prolaznost ljepote i onda jaranski prepustio ugodnim vibra(cija)ma. Nisam se bunio. Samo mi je preostalo da meraklijski baštinim sinergiju, poklonjenu sa raznih strana. Dr Esad Sadiković (Prijedor), Marko Martinović Car (Vitez), Fondacija za izdavaštvo (Sarajevo)…

Da nije bilo ne bi se pjevalo.

P.S. Dragi preostali ljudi! Ako ste slučajno pomislili kako sam bio ozbiljan pišući predgovor, prevarili ste se. Zaista, sve što sam naveo je čista šega. Naravno, uvijek se nekima koji misle da žive u realitetu i misle da misle svojom glavom ovo može doimati bar kao tragikomedija. Ali nije tako, jer njih je malo i oni se ne pikaju.

I zato se nemojte brinuti. Ipak se radi o knjigama i književnosti, ljudima i ljudskosti, o nama – svakako ničemu bitnom danas i ovdje. Zato se i jesam šprdao. I da. Ne zaboravite, sve će biti dobro! Škole mi!



U Tuzli, decembra 2018. Omer Ć. IBRAHIMAGIĆ

(tuzlarije.net)               













28.03.2024. Broj citanja: 109
Dodik najavio ˝novu fazu borbe˝ i raspad BiH




28.03.2024. Broj citanja: 146
Putin: Optužbe da će Rusija napasti Europu nakon Ukrajine su potpuna besmislica




28.03.2024. Broj citanja: 28
Sarajevo ima nove tramvaje. Imaju klimu, wi-fi, stolice koje su birali građani




28.03.2024. Broj citanja: 482
Poletjeli posljednji avioni s poštom u Njemačkoj, prevoze 53 tone pisama




28.03.2024. Broj citanja: 477
Treći dan nema malene Danke, evo što se sad provjerava. Policija poslala apel




27.03.2024. Broj citanja: 182
Klimatske promjene su usporile rotaciju Zemlje: ˝Živimo u neobična vremena˝




27.03.2024. Broj citanja: 230
U par mjeseci, tri broda udarila u most: ˝Vremena se mijenjaju, brodovi su sada veći˝




27.03.2024. Broj citanja: 521
Kreće nova potraga u Baltimoreu. ˝Ne vjerujem da ćemo ikoga naći živog˝




27.03.2024. Broj citanja: 2060
Još uvijek se traga za curicom (2) u Srbiji. Nenad Periš: Dani iščekivanja su najteži




27.03.2024. Broj citanja: 196
Iz Europola nestali tajni dokumenti: ˝Ovo je ozbiljan incident˝
















OSTALE VIJESTI
Bivši njemački kancelar želi posredovati u pregovorima između Rusije i Ukrajine
Ukrajina traži pomoć u protuzračnoj obrani nakon niza ruskih napada
Ruski ratni brodovi uplovili u Crveno more
Uhićenja u Pakistanu nakon jezive snimke na kojoj brat ubija sestru. Otac sve gledao
Kijev pooštrava mjere sigurnosti nakon ruskih napada balističkim projektilima
Predsjednik Filipina uvodi protumjere Kini zbog napada: "Nećemo šutjeti"
Jakarta više neće biti glavni grad Indonezije
Francuska tuži učenicu jer je lažno optužila ravnatelja da ju je udario zbog hidžaba
Putin: Optužbe da će Rusija napasti Europu nakon Ukrajine su potpuna besmislica
Iračanin koji je spalio Kuran u Švedskoj otišao u Norvešku. Tražit će azil
Wall Street porastao nakon tri dana pada
Novi ruski napad na Harkiv, ubijen dječak (12). "Možda su koristili novi tip bombe"
Pronađena tijela dvojice radnika s mosta u Baltimoreu, bili su u kamionu
VIDEO Španjolska vojska iz aviona ispustila 26 tona hrane u Pojas Gaze, pogledajte
Izrael traži sastanak s SAD-om zbog planiranog napada na Rafah
AUDIO Objavljen razgovor prometne policije: "Ima li na mostu radnika? Neka se maknu"
Rusi brutalno uništavaju pogranična sela. To je Putinova "sanitarna zona" u Ukrajini
Otapanje ledenjaka usporilo Zemljinu rotaciju. Utječe na mjerenje vremena
Aktivistica Pussy Riota u Rusiji dobila šest godina zatvora zbog objava Ukrajini
Macron s brazilskim predsjednikom porinuo podmornicu vrijednu 10 milijardi dolara







SVASTARIJE

Dodik najavio ˝novu fazu borbe˝ i raspad BiH

Putin: Optužbe da će Rusija napasti Europu nakon Ukrajine su potpuna besmislica

Sarajevo ima nove tramvaje. Imaju klimu, wi-fi, stolice koje su birali građani

Poletjeli posljednji avioni s poštom u Njemačkoj, prevoze 53 tone pisama

Treći dan nema malene Danke, evo što se sad provjerava. Policija poslala apel

Klimatske promjene su usporile rotaciju Zemlje: ˝Živimo u neobična vremena˝

U par mjeseci, tri broda udarila u most: ˝Vremena se mijenjaju, brodovi su sada veći˝

Kreće nova potraga u Baltimoreu. ˝Ne vjerujem da ćemo ikoga naći živog˝

Još uvijek se traga za curicom (2) u Srbiji. Nenad Periš: Dani iščekivanja su najteži

Iz Europola nestali tajni dokumenti: ˝Ovo je ozbiljan incident˝





prodaja stanova pik smrtovnice/a> blumen horoskop kalkulator online knjige pdf cvijece vicevi