“Western Balkans meet Japan: A Bridge into the Future” bio je naziv desetodnevne posjete Japanu. U sklopu MIRAI programa koji se održao u novembru 2018. godine, grupa od 17 mladih sa Balkana imala je priliku da posjeti Japan. Tokom desetodnevne posjete, mladi iz Albanije, Makedonije, Srbije, Kosova, Bosne i Hercegovine i Crne Gore imali su priliku da posjete Tokio, Hirošimu i Kyoto. MIRAI program je nastao u sklopu saradnje RYCO-a Regional Youth Cooperation Office i Ministarstva vanjskih poslova Japana – MOFA.
HIROŠIMA – Jedna emocija
Nekad. Sad.
Vjeruj mi, čitaoče, ni pomislila nisam da ću da sjedim u Memorijalnom parku u Hirošimi. U Japanu, udaljenom šest vremenskih zona od moje zemlje.
Na zidu ispred mene, se nižu crno-bijele slike. I, vjeruj mi, čitaoče, da podsjećaju na sve, samo ne na život! Tama. Imam osjećaj da čujem jauke koji dozivaju. Kada malo bolje razmislim, ispred mene, na crno bijelom ekranu se odvija film bola i užasa. Gledam krvave žene i djecu u jednom trenutku. U drugom trenutku čujem plač i jecaje i kako žena ispred mene pokušava da dozove majku. Ali, sve to negdje polako nestaje jer osjetim da mi se niz lice slivaju suze.
Suze.
Suze.
Ne prestaju da idu.
Nalazim se u Memorial Hirošima parku i slušam priču preživjele napada atomske bombe na Hirošimu 6. avgusta 1945. godine. Tačno prije 73 godine odigrala se jedna od najvećih tragedija 20 vijeka. Grad Hirošima, zajedno sa svim građanima i građankama je zajedno s cjelokupnom infrastrukturom sravljen sa zemljom.
Posljedice: 140000 mrtvih. Ne zna se tačan broj onih koji su oboljeli od raznog broja malignih i drugih oboljenja.
Posljedice na novorođenčad: Beskonačna.
Sada da vas opet vratim u prostoriju u kojoj se nalazim, zajedno sa 17 drugih mladih ljudi sa Balkana, koji slušaju istu ovu priču. Niko ne diše. Ne pomiče se. Upijamo svaku riječ koja odzvanja salom, iz samo njoj znanog razloga. Tragedija. Slike djece koja su imala košmare. Na slikama vatra i izobličeni obrisi ljudskih tijela. Znate, to je ipak bilo prije 73 godine. Tačno prije 73 godine. Gdje su se svjetski moćnici igrali sa životima običnih ljudi! Imaju li pravo?
Na pitanje jedne od učesnica MIRAI programa, da li su Amerikanci trebali da se izvine zbog počinjenog zločina, profesorica koja priča priču preživjele, slegla je ramenima i tiho odgovorila: „Ali i mi smo bili krivi!“. Rečenica je doprla do mene. I u istom trenutku me ohladila i ohrabrila. Iz nekoliko razloga i pitanja koja su se nalazila u mojoj glavi: Da li su žrtve bile krive? Njihova rodbina? Žrtve ne znaju da su postale žrtve! Ali, i one imaju dostojanstvo! Upotrijebila je zamjenicu MI, misleći na japanski narod. Kolektivna svijest je izabrala mir i ljubav, naspram mržnje i osvete!
Moj mirovnjački sud mi ne da mira! Jer, možda, moja je greška što pokušavam da taj istorijski događaj koji je promijenio tok života jedne nacije, smjestim u okvire zemlje iz koje dolazim. Možda je moj stav pogrešan! Jer, šta bi se desilo da se na svim strana priznaju krivci, osude ratni zločinci, dodijele osnovna ljudska prava svim žrtvama na bilo koje način u Bosni i Hercegovini, da se poštujemo, da slijepo ne vjerujemo vijestima koje se prikazuju u pola osam na sva tri javna servisa, da posmatramo sve sa malom dozom skepticizma. Možemo li tako?
Znate, Hirošima danas broji oko milion stanovnika. Izgrađena je u potpunosti. Memorijalni park Hirošima svjedoči strašnom periodu, sa nizom izložbi, 3D prikaza pada atomske bombe, svjedočenjima preživjelih, velikom broju posjetilaca iz cijelog svijeta. Izbezumljena, uplakana, tužna lica ljudi koji koračaju po stepenicama i parku Memorijalnog kompleksa. Neki od njih nisu uspjeli da sakriju suze. Jer, kako bi i mogli! Tom prilikom, sam se vratila u devedesete. Mislim da je to kod mene automatski podešeno. Postoji neki okidač… Možda je to ono ljudsko. Empatično. Ono što te navodi da se poistovjetiš sa okolnostima u kojima se nalaziš.
Uvijek sam se divila ljudima koji su mogli da prešute, da ne zajecaju, da ne zaplaču. Ja sam opet sušta suprotnost tome. Možda jednog dana postanem i ja takva. Možda će biti lakše.
Hodam paralelno sa slikama iz ’’45. godine. I zastanem iza jedne djevojčice i njenog oca. On nju drži za ruku, blago nagnut ka njoj. Vratim se pola koraka unazad, da zapamtim tu sliku. I, tada primjetim. Njih dvoje se nalaze ispred slične fotografije. Na crno-bijeloj fotografiji ispred njih se nalazi identična scena. Djevojčica drži dječaka za ruku, obučeni u tradicionalnu japansku nošnju, kimono. Sestra i brat. U donjem desnom uglu piše da nisu preživjeli pad atomske bombe. Vratim se pogledom na djevojčicu. Pogleda u oca, pa se pogledom vrati na fotografiju. Otac joj nešto šapnu, pomilova po kosi i pođoše dalje. Još uvijek mislim da su to bile riječi nade…
Hirošima.
Japan.
1945.
2018.
*Članak nastao kao lična emocija učesnice programa.
Tamara Cvetković je mirovna aktivistica iz Bosne i Hercegovine. Nominovana za Mirovnu nagradu Mreže za izgradnju mira 2017. godine. Voli da putuje, piše i uči. Smatra da jedan posto ljudi mijenja svijet i želi da bude dio te promjene! Realizuje aktivnosti sa mladima i ženama u ruralnim zajednicama, jer zna da postoje mladi i žene čiji glas nije dovoljno glasan!
Piše: Tamara Cvetković
