02.04.2019. u 22:51 Broj citanja: 1058 50. - ta obljetnica umjetničkog rada Zijaha A. Sokolovića Anatomija svakodnevnice Kritika i hronika
Nekako u isto vrijeme kada su se na ovim prostorima mogle pročitati znamenite rečenice sa samog početka kultne knjige Petera Brooka "Prazan prostor": Postoji neki prazan prostor, netko se po tom prostoru kreće a netko to gleda - i to je sve što je potrebno za teatar“ na pozornicu se u Bosni i Hercegovini popeo glumac Zijah A. Sokolović.
Mladen Bićanić
Počeo je u kazalištu - instituciji da bi vrlo brzo i sam postao institucija, kazališni fenomen ovih prostora, čovjek koji teatar živi i svjedoči svakim svojim novim komadom. Čini mi se da upravo definicija teatra kako je u pomenutoj knjizi daje Brook otjelovljuje suštinu umjetničkog, glumačkog bića Zijaha A. Sokolovića - on je taj netko tko se kreće praznim prostorom u osvajanju slobode, a mi smo vjerna publika, oni koji ga gledaju, uče i postupno ulaze u magični svijet kazališne iluzije. Uz njegovu nesebičnu pomoć, dakako.
U programu tekućeg, 17. TeKaTe Festa Sokolović je izveo svoju solo točku, vispreni i umni dijalog teatra i stvarnosti, pod nazivom "Medjuigra 0 - 24". Međuigra je, kaže autor naslanjajući se na velikog Cervantesa, "mala predstava koja se dogadjala u pauzama velikih predstava ".
Prevedeno, ako je velika predstava život koji živimo, najveća igra koju uopće možemo igrati, onda je međuigra sve ono od čega se taj život sastoji, male, neznatne epizode, igrice koje igramo, nesvjesno, svaki dan, niti ne sluteći da nam pravi život neopazivo protječe, promiče dok se zabavljamo tim trivijalnim dogadjanjima misleći da je to ono što zaista želimo, ono čemu težimo i za čim žudimo - zavedeni idejom da je to pravi život. Mnogim primjerima tih naših, uglavnom promašenih života, Sokolović nam vrlo iscrpno i točno iscrtava mapu naših zabluda, pogrešaka, krivih uvjerenja, klišeja i stereotipa po kojoj se krećemo u životu kojeg živimo - precizna je to anatomija svakodnevice po kojoj se krećemo, nepogrešivo zrcalo u kojem se ogleda svaki naš korak, htijenje, želja i bludnja.
Stoga i nije slučajno da na početku izvedbe citira Shakespearea, njegovu misao da je pozorište ogledalo prirode, dakle ogledalo stvarnosti, da u teatar ideš da vidiš svijet kakav jeste, kakav je bio ili kakav će biti, ili pak kakav zaista jeste ali ti to ne vidiš, neki ti je interesantan detalj promakao. Ili se priklanja čuvenom Hamletovom zagonetnom pitanju: “ Biti ili ne biti - pitanje je sad. “ i to raščlanjuje; “ biti možda znači sad, ako nisi sad, znači ne biti, ne postojiš sad, kao kad prepisuješ nešto, sjećaš se, biti ili ne biti, ako prepišem, proći ću, ako ne prepišem, idem na popravni, ide vrijeme unazad, kao kad si na sastanku sa sekretaricom, hoće li se dignuti ili se neće dignuti, biti ili ne biti...”I tu se odmah može uočiti kako on gradi predstavu u kojoj, sam na pozornici, osvaja novi prostor i gledatelja u tom prostoru: Kreće sa jednom tezom, nudi je u originalnom izdanju, a odmah potom zaogrne nečim sasvim novim, krene nekim sasvim drugim putem, ubacuje u medjuigru stvarnost kojom potiskuje iluziju kojom nas je na početku zaveo, to je Brechtov Verfremdungsefekt ali na njegov način, začudnost kako je zamišlja i inscenira samo Zijah A. Sokolović. I tako se igra puna dva sata, iz stvarnosti u iluziju, iz fikcije u fakciju, irealno pretvara u realno i obrnuto, sve je tu moguće i ništa nije opipljivo, nemate se za što čvrsto primiti, a opet osjećate da je sve na svojem mjestu, da sve štima, ima smisla i zaista uživate u tomu. Sokolović je šarmer prve kategorije, klaun kome se vjeruje, stand - up komičar i umjetnik kabarea vrhunskog nivoa, nije mu strano uplovljavanje u satiričke vode, mada mu je ipak prirodnije podneblje negdje u zoni crne komedije i varijetetskog humora, ne bez žaoke, psovke, sočnog govora onih kojima se obraća. Slušajući ga i gledajući odjednom vam se otvore neki novi prostori, spoznate nešto što je stalno bilo tu, odmah pokraj vas, ali niste htjeli ili niste mogli ili se niste usudili to vidjeti dok vam to netko zorno ne predoči, prstom ukaže da to zbilja postoji - i onda vam bljesne pred očima, spazite to i ujedno shvatite i gdje ste i tko ste i kakav zapravo život vodite.
Na samom početku reći će nešto izuzetno važno: “ Postoje samo tri vulgarne riječi: bolest, smrt i rat. Sve ostale riječi su poezija. “ Nakon dva sata kazališne avanture u koju uranjate zajedno sa njim, zaključiti će: “ Djela su ružna, a riječi su kao takve. Rekli smo koje su možda tri ružne riječi. Sve ostale riječi su poezija. “ Tu dvosatnu kazališnu poeziju, te medjuigre koje sklapa od nezamjetnih trenutaka u našim životima, kao surogat života samog, to suvereno kretanje kroz snove i snovidjenja što su moguća samo u kazalištu, gledamo i u predstavi “ Medjuigre 0 - 24 “ kojom je na 17. TKT Festu obilježen vrijedan jubilej - 50 - godišnjica umjetničkog rada Zijaha A. Sokolovića.
