„
Kakve veze ima gluhoća uha, kada um čuje.“ (Viktor Hugo)
Ova rečenica pisala je na ploči, pored ulaznih vrata Centra za obrazovanje i vaspitanje i rehabilitaciju slušanja i govora Tuzla, od kada sam počeo raditi, davne 1999. godine.
Radeći sve ove godine, često sam se pitao:
Šta je to što ovoj maloj dječici treba?
Da li me oni uopće razumiju?
Ko su zapravo oni?
Šta će im sutra trebati?
Šta će od njih sutra biti?
Gdje i kako će završtiti?
Nikad dovoljno jasnih odgovora.
Nikad, do danas.
Danas sam potpuno siguran da oni uopće nisu ni znali ko je Viktor Hugo, niti su znali šta znači poruka napisana na ploči.
Međutim, to, i mnogo toga još, više i nije važno, a i ploče više nema pored vrata.
Važno je, i sigurno: „Ova djeca su odrasla, i postali LJUDI, dobri, veliki LJUDI.“
Dobri ljudi u svemu. Dobri u poslu, prijateljstvu, porodici i društvu.
Oni su i razumjeli sve.
Oni su naučili sve.
Kako? Ne znam ni sam.
Gdje? Gdje god su imali priliku.
Od koga? Samo od dobrih ljudi.
Gledao sam ih dva dana. Došli su pomoći Centru, jer se nastava u njemu, zbog poplave, ne izvodi već godinu dana. Došli su pomoći, a ovo nije prvi put. Oni su prvi priskočili u pomoć. Skupili su značajna novčana sredstva, a evo cijeli vikend rade. Rade da Centar ponovo zablista. Rade i nije im teško. Smiju se po cijeli dan i prisjećaju školskih dana. Prisjećaju se nestašluka i samo lijepih stvari. Veseli, zadovoljni i nasmijani odlaze kući.
Gledam ih i pitam se: Zašto to rade? Zašto se toliko trude? Zašto im to treba? Zašto, bez interesa?
Gledam ih i učim: Zato što su dobri i hoće. Zato što mogu i žele. Zato što su društveno odgovorni. Zato što su solidarni. Zato što vole da daju.
Zato što su LJUDI.
Zato što im um ČUJE.
Jedina prava, neizlječiva gluhoća je gluhoća uma. (Viktor Hugo).
HVALA VAM DRAGI UČENICI
Esad Mahmutović
