Drugi odlomak iz knjige „Alea“ tuzlanskog moreplovca Senada Švrake, koja na zanimljiv i svima pristupačan način govori o Senadovoj plovidbi malom devetmetarskom jedrilicom od Francuske do Tajlanda. Zainteresovani čitaoci knjigu mogu kupiti u knjižari Point, ulica Goste Lazarevića 146, (iza policijske stanice u Slavinovićima), ili je naručiti online: https://www.knjiga.ba/alea-m6251.html. Tekst prenosimo uz dozvolu autora sa portala XXZ.
Plovidba turskom obalom je svojevrsna avantura. Neki dijelovi obale još su potpuno divlji, nepristupačni s kopna pošto nema puta, pa usput nalazim nekoliko prekrasnih pustih uvala. Ponekad se zaustavljam u malim ribarskim lukama gdje niko ne govori engleski i valja mi savladati jezičnu barijeru da bih mogao kupiti da jedem. Tako sam naučio da tuzsu znači neslan ili bez soli, ali da tuzli ne znači slan ili sa soli – jer se prodavačica hljeba skoro ugušila od smijeha kad sam joj tražio tuzli hljeb (nakon što mi ona sama nije htjela prodati tuzsu)...
U blizini većih gradova, mnogobrojni guleti, tradicionalni drveni brodovi, voze izletnike na kupanje i veći dio dana uvale i sidrišta su prepuni kupača. Srećom, guleti odlaze poslijepodne. Srećom jer, sa guleta trešti preglasna muzika koja je čak i po danu naporna, a noćni boravak bi učinila nepodnošljivim. Turci kao da uživaju u toj preglasnoj, izobličenoj buci koja dopire iz zvučnika i niko na guletima ne sjedi mirno na svom mjestu nego svi igraju, pjevaju, vrište, ciče i koliko ja mogu ocijeniti – ludo se zabavljaju.
U Marmaris stižem jedanaestog avgusta. Vrućine su strašne i nije mi više do plovidbe. Srećom, stigao sam na pravo mjesto. Marmaris je sastajalište ptica selica. Yat marina u Marmarisu je jedna od najjeftinijih u Mediteranu, a istovremeno vrlo komforna. Za osamdeset eura mjesečno imam siguran vez, struju, vodu, internet, tuš, bazen... Takav glas se daleko čuje, pa se brojne jedrilice, pristigle kroz Suecki kanal iz Indijskog okeana i Crvenog mora, zaustavljaju ovdje. Zahvaljujući tome, imam priliku upoznati moreplovce iz cijelog svijeta, što će će presudno uticati na dalji razvoj događaja.
Lutajući pontonima, upoznao sam tako jedan stariji francuski par, Marie i Pierrea. Njih dvoje su sedam godina krstarili Indijskim okeanom i od njih sam prvi put čuo za postojanje čarobnog arhipelaga Chagos u srcu Indijskog okeana. To je grupa pustih, nenaseljenih ostrva na koja je nemoguće otići ako nemate vlastiti brod. Do tamo ne postoji nikakav drugi način transporta, ni vodom, ni zrakom. Chagos je, kako su mi pričali Pierre i Marie, bio raj na Zemlji. Njihova je priča zapalila moju maštu. Proveo sam s njima puno vremena i čuo od njih mnoge priče o Egiptu, Sudanu, Madagaskaru, Tajlandu...
Ali, uvijek smo se iznova vraćali na Chagos. Dok sam slušao njihove oduševljene priče o rajskim ostrvima, u mojoj glavi polako se počeo rađati plan. Spustiti se niz Crveno more i Maldive do Chagosa. Zatim produžiti do Južne Afrike, obići rt Dobre nade, preploviti Atlantik do Amerike i zatim se vratiti na drugu stranu, u Evropu. Tako bih za dvije godine prošao pola svijeta. Poslije toga, ako mi još bude do plovidbe, vidjeću šta i kako dalje. Imao sam ipak jednu ozbiljnu dilemu: i dalje sam smatrao da je Alea suviše mala za takvo putovanje i rekao sam to Pierreu i Marie.
NASTAVAK
