"Iako ste daleko od svoga doma i svoje porodice večeras niste sami. Nikada ne zaboravite da je upravo Muhammed a.s. morao napustiti svoj dom i svoju zemlju."
Uz ove riječi, uz kolače, tradicionalnu halvu sinoć su tuzlanski volonteri podijelili radost Nove hidžretske godine sa migrantima i izbjeglicama u Tuzli.
Možete ih mrziti, voljeti, ignorisati ili pričati o njima, ali oni su tu.
Naš grad i naša zemlja je put kojim oni hode prema boljem životu.
Oni će koračati tim putem kako god se mi ponašali i ophodili prema njima.
Upoznao sam ih na stotine.
Iz Afganistana su, Pakistana, Iraka, Irana, Indije, Bangladeša, Eritreje, Maroka, Alžira, Sirije i Palestine.
Neki su na ovom putu jer bježe od progona, neki zbog rata, neki zbog siromaštva, neki jer žele živjeti slobodno i dosanjati svoj san.
Većinom mlađi muškarci. Da. Jer samo oni mogu preći ovaj put koji traje godinama.
Većina ovih ljudi su dobri momci.
Postoje i oni koji nisu tako dobri, mene poštuju i oni. Za petnaest mjeseci nisam doživio niti jednu neugodnost niti uvredu sa njihove strane.
Grupa nas im pomaže, daje im hranu, vodu, odjeću, utjehu.
Nismo Organizacija niti Udruženje.
Majke, očevi, braća, sestre, profesorice, studenti/ce, novinari, ekonomisti/ce, imami, mualime, glumice, policajci/ke, koji ovo rade nakon što završe svoj redovni posao.
Budžet nemamo, hranu u posljednje vrijeme daje Islamska zajednica, a priprema je Merhamet.
Obuću, odjeću, lijekove dobijamo od naših porodica, prijatelja i dobrih ljudi.
Krive nas da smo izdajnici, plaćenici, teroristi.
Govor mržnje, smrt, borba za život, bol, očaj, tuga, sreća, suze. To je naša svakodnevnica.
Država je dobila novac za ove ljude, međunarodne organizacije također, ali ovi ljudi ipak borave na ulici bez bilo kakvih uvjeta.
Manja grupa njih koja pije, drogira se i krade od domicijelnog stanovništva radi to i ostalim izbjeglicama.
Sinoć smo njihovu svakodnevnicu pokušali barem malo uljepšati.
Djevojke iz Gornje Tuzle, zatim Dženeta, Džemka, Azra, Emina, Senida, Mirso su pripremili toliko toga. Bilo je toliko lijepo.
Iskrena zahvalnost je zauzvrat njihov dar nama.
Država neka čuva granice, policija neka radi svoj posao, Ured za strance svoj, mi ćemo svoj.
U skladu za ovosvjetskim i moralnim zakonima naše je da nahranimo gladnog, napojimo žednog, obučemo poderanog bez da pitamo ko je, odakle je, zašto je tu i gdje ide. Bitno je da je insan, koji drugima zlo ne čini to je naš jedini kriterij.
Sinoć pored svega prisustvovao sam i jednoj stresnoj sceni, naša uznemirena sugrađanka optužila je migrante da su joj ukrali torbu. Bilo je bolno gledati kako ih redom budi, otkriva tražeći svoje stvari.
Imala je vrijedne stvari i donekle je razumijem.
Na kraju se ispostavilo da su naši sugrađani zapravo kradljivci.
Policija je po ko zna koji puta dostojanstveno i profesionalno uradila svoj dio posla.
Nakon što se smirila i opljačkana sugrađanka je razgovarala sa migrantima.
Medijski linč, naše generaliziranje dovodi do ovakvih situacija koje štete svima.
Niti su zlikovci koji su došli da pokore Evropu niti su jato meleka.
Prosto ljudi kao i mi sa svim manama i vrlinama.
N.S.
