U Tuzlu sam stigla početkom septembra. Čim sam sišla iz autobusa iz kojeg sam krenula iz Sarajeva, ugledala sam ih. Muškarci, u svojim dvadesetim i tridesetima, na vrhuncu životne energije, ponizno su se odmarali uz zid stanice na tankom kartonu ili stiroporu, čekajući da povrate snagu za put, koji će ih odvesti u bolji život.
Neki ljudi su čekali oko obližnjeg bara, čekajući volontere, koji su ih hranili svako popodne, i donosili ručak: malo riže, komadiće piletine - za mnoge jedini obrok, s kojim su mogli povratiti snagu.
Da nije bilo dobrih domaćica, koje se svakodnevno organiziraju i pripremaju hranu za 40 ljudi, ovi putnici završili bi u gradu, koji nema azilni centar, ili drugi neki skromni smještaj za migrante, koji obično dolaze iz Srbije, odakle putuju danima, bez hrane i odmora.
Većina ih dolazi iz Pakistana, u kojem su izuzetno loši ekonomski uslovi, strah od talibana, manji broj ljudi stiže iz Maroka, Alžira, Sudana, Sirije, Eritreje, Somalije i Bangladeša.
Budući da dolaze s društvenog dna, obično ne mogu priuštiti putovanje autobusom i vlakom, ali kad stignu u Bosnu, čeka ih još jedna nezamisliva prepreka - prelazak granice s Hrvatskom, gdje ih policija često vraća nazad, na vrlo grub način. Vrte se u začaranom krugu, tražeći mogućnost bijega iz životnog pakla.
Proboj u Europsku uniju uspijeva samo fizički jakom, mentalno stabilnom, smjelom i snalažljivom, koji također moraju imati sreću da se nađe na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Mnogi od njih su mi povjerili da bez vjere u Allaha ne bi uspjeli, da su im na putu najviše pomogli ljubazni muslimani, koji su primjenili svoja vjerska načela.
Bježeći pred talibanima
Rashid, ljubazni Pakistanac, koji mi je prišao dok sam volonterima pomogla pri dijeljenju hrane, povjerio mi je, da je bio zaposlen kao građevinar u NATO bazi u Afganistanu. Dok su mu talibani prijetili da će ubiti cijelu porodicu, nije vidio rješenje nego da pobjegne u Evropu.
Putovao je iz Pakistana preko Irana do Turske i Grčke, gdje je proveo četiri mjeseca radeći sezonske poslove za 23 eura dnevno.
Mnogi poslodavci u Grčkoj koriste migrante kao jeftinu radnu snagu, jer obično ne nose dokumente i stoga su spremni prihvatiti mnoge neprijavljene radove kako bi pronašli resurse koji su im potrebni za dugo putovanje.
U Grčkoj je platio 1.200 dolara krijumčaru, koji je ga je zajedno sa patenicima sličnim njemu, odveo preko srpske granice u Bosnu i Hercegovinu, gdje ih je uhvatila policija BiH, koja im je naredila da predaju sav novac.
Za "pomoć“ u prelasku granice, cijene se uglavnom kreću od 150 do 250 eura.
Njegova grupa bila je bez novca, u Tuzlu su stigli nakon tri dana hoda: pretučeni, opljačkani i gladni.
Pokazali su mi povrede na nogama i licu, medicinska sekcija civilne inicijative Tuzla, koju je vodio kolega Danijel, pružila im je brigu i milost.
"Ne idite sutra u Bihać, odmarajte se", čulo se iz usta srdačne volonterke, koja je liječila nogu mladog Pakistanaca, koji je zbog hladne rijeke i šume, pretrpio mnoge povrede. Njegov put u Bihać odložen je za nekoliko dana.
Samo osam sati kasnije, desetogodišnji Pakistanac stigao je u Tuzlu i pronađen u nesvjesti, na autobusnoj stanici - gotovo slomljenog srca zbog hronične iscrpljenosti - non-stop je hodao s rođacima dok nije stigao u Tuzlu, gdje ga je odmah završio u bolnici.
„
"Mnogo je takvih tragičnih priča u Tuzli“, kaže Senad, volonter koji se već godinu i po, neposredno suočava sa migrantskim problemima u Tuzli, od kada bilježi pojačani tok migracija kroz ovaj dio Bosne.
"Moramo shvatiti da je Tuzla samo privremena tačka, gdje se migranti zaustavljaju na dva ili tri dana kako bi uredili migrantsku kartu, i stekli snagu da pređu granicu s Hrvatskom", navodi Senad.
Grupa, koja svakodnevno provodi noć na autobusnoj stanici, pronalazi mnoge ljude bez obuće, a ostali na nogama imaju ljetne sandale ili probušene tenisice, koje nisu prikladne za duge ekspedicije.
U Sloveniji četiri puta bez mogućnosti azila
Pakistanac Hamza proslavio je svoj 23. rođendan tokom mog boravka u Tuzli.
Noć je proveo noseći tanku jaknu i strahujući da će mu neko ukrasti mobitel, što je jedini kontakt koji ima s porodicom i ostatkom svijeta.
Deset je puta pokušao prijeći granicu, svaki put u nekom drugom dijelu Bosne - četiri puta uspio je ući na slovenački teritorij sa zahtjevom za međunarodnu zaštitu i azil, ali ga nije dobio!
Jednom je zbog iscrpljenosti, proveo deset dana u bolnici u Ljubljani, a to je ujedno i jedino mjesto koje je ikada uspio vidjeti u okviru Evropske unije. "Ne mogu opisati kako se osjeća osoba koja je toliko puta odbačena i poražena u svom životu", rezignirano je rekao i uprkos mladenačkoj energiji pobudio izgled starca, koji je u životu doživio mnoge stvari.
"Jednostavno ne mogu pronaći snage da nastavim dalje, ali ovdje nema života za mene, samo se mučim i propadam", rekao je tužno. Pokazao mi je čovjeka koji navodno nije uspio prijeći granicu u 75 pokušaja, a svaki put ga je pretukla hrvatska policija i vratila u Bosnu.
"Ništa se ne može znati o životu migranata, ako niste migrant", povjerio mi je Samed, Marokanac koji je prije godinu dana radio kao konobar, model i fitnes trener u Kazablanci. Prije nekoliko dana, stranci su mu ukrali mobitel i 250 eura dok je spavao na stanici.
U Bosnu je došao iz Turske, Grčke i Crne Gore, pokušavao prelaziti granicu pet.
U Sarajevu ga je grupa migranata pet puta izbodla nožem, jer im je odbio predati mobitel.
Nasilje između grupa migranata je u večernjim satima, kada su mentalne nevolje najveće, migranti često uzimaju tablete Lyrica, koje sprečavaju anksioznost i olakšavaju im spavanje. Međutim, tablete koje su namijenjene i epilepticima i za liječenje multiple skleroze i generaliziranog anksioznog poremećaja, mogu dobiti neočekivane dimenzije kada su u kontaktu s alkoholom.
U aprilu su u Tuzli, pronašli mrtvog Marokanca, čije srce je otkazalo zbog predoziranja i kombinacije tablete i alkoholo.
Nedavno, Alžirac pod utjecajem tableta ubio drugog. Migranti vjeruju da im tablete daju osjećaj moći što u kombinaciji s alkoholom, one pojačavaju lažni osjećaj opasnosti, često agresiju i zavisnost.
"Idem u Europu jer želim poštedjeti svoju djecu od raseljavanja“
Grupa Pakistanaca, odmarala se ispred Ureda za strance, koji se nalazi 3 km od stanice. Kada sam im spomenula, da u nedjelju neće moći primiti migrantske karte u uredu, što će im omogućiti korištenje azilantskog centra u Bosni, samo su mahnuli rukom. Rekli su mi, da su im dobri ljudi već donijeli hranu i cipele, pa su htjeli malo odmoriti ispred ureda, prije nego što nastave prema Sarajevu.
"Na autobusnoj stanici je gužva. Želimo biti ovdje, da ne smetamo drugima", rekao je dvadesetpetogodišnji Syad Hassan, simpatični Pakistanac, koji želi sam ići u Europu: Imam tri sina tinejdžera i jednu 10-godišnju kćer. Želim da porodica ostane zajedno i da samo ja idem trbuhom za kruhom, nadam se da djeca to nikad neće morati. Želio bih naći posao kao vozač, građevinar ili poljoprivrednik, koji bi primao plaću najmanje 200 dolara mjesečno kako bih mogao poslati nešto novca svojoj obitelji u Pakistan.”
Iako je zarađivao oko 300 dolara mjesečno kao vozač tenkova na Bliskom Istoku, bio je očajan kad je vidio kakva politička situacija vlada u Saudijskoj Arabiji i okolnim zemljama.
Iskorištavani radnici, koji mjesecima nisu plaćeni, osiromašene porodice, ljudi u dugovima. Ovo je slika koja je široko viđena u Evropi posljednjih godina. Međutim, kako nada umire na kraju, uvjeren je da ga tamo čeka bolja budućnost izvan bosanskih brežuljaka, sa više mogućnosti za pristojan rad i plaću. "Ne želimo vam oduzeti posao i vaša prava“, nastavio je oduševljeno, „samo želimo stvoriti uslove za osnovni opstanak. Radnici se trebaju povezati jedni s drugima i suprotstaviti se eliti, koja se obogatila na štetu našeg rada. Ne smijemo dozvoliti da jedni druge gledamo kao neprijatelje.”
Njegova grupa od 87 ljudi započela je put u Pakistanu, prošla kroz Iran i Grčku, a onda su preko Srbije došli u Bosnu. Svugdje su ih upućivali razni vodiči i krijumčari, za koje Syad kaže da su i dobri i zli, neki pokvareni, drugi ponizni i pošteni. "Ne mogu vam sada reći o njima. Ako znate na što mislim, bolje da šutimo", rekao mi je ovaj sivolasi gospodin osvrćući se oko sebe. Na putu za Evropu bili su primorani baciti sve što im je ometalo dok su šetali - pa su se s teškim srcem najprije riješili zimske odjeće, a kasnije su bacili sve ostalo. Dok šetate planinama i kroz šume, vidite šta vam zaista spašava život, a šta ometa. Prisiljeni ste baciti sve što vas usporava u kretanju. Završite sami s bocom vode, a također ovisite o gostoprimstvu ljudi koje sretnete na putu."
Poželila sam im sretan put i krenula prema glavnom kolodvoru, gdje me je čekala vožnja do Ljubljane. Koliko su me tužno gledali bosonogi migranti, koji su se zaustavljali oko automobila, za koji su znali da će stići u Obećanu zemlju za nekoliko sati.
Priznajem, imala sam grč u želucu, jer uz pomoć male lične karte mogu lako preći granice, na što mnogi od njih nemaju pravo.
Što mi daje pravo, da imam više prava od ljudi koji su krvavi pod kožom kao i ja?!
Da li je pošteno, podnositi: stres, psihička poniženja, premlaćivanja, pljačke, glad, prehlade i policijske tortute, dok neki prelazimo elegantno, sigurno, ...
Ko migrante bliže upozna, uvidi da su pravi borci, moderni nomadi koji nas mogu naučiti puno o skromnom životu i prioritetama vrijednosti - nikad nemojte vjerovati medijima, koji šire propagandu, nego pokušajte im pomoći što konkretnije.
Miša Gams
