Kada Bekim Sejranović opisuje djeda, majku, roditelje, supruge, djevojke, prijatelje, surova istina se podrazumjeva. Od domaćih pisaca, Ismet Prcić u knjizi "Krhotine" svoju porodicu rastavlja na sastavne dijelove. Detalje koji se obično izostavljaju u razgovoru, u knjizi "Selidba" iznosi i Miljenko Jergović.
U brojnim njegovim knjigama opisuju se njegovi roditelji, njihovi roditelji i ostali, o njima, gradovima u kojima su živjeli, čitaoci već znaju puno. Ali u "Selidbi" to radi na drugačiji način, da djeluje kao da se obračunava sa majkom. Inače pristojan, suzdržan, pomalo sramežljiv Miljenko Jergović, u "Selidbi" ima i po koju sočnu psovku, izraze koji se nisu ranije pojavljivali.
Nakon odgađanja puta u Sarajevo, konačno stiže na Sepetarevac, kuću u kojoj je odrastao. Treba da pregleda i raščisti što je ostalo nakon smrti majke. U toj kući ranije su umrli i njegovi nono i nona, i na kraju majka. Svaka ladica je roznica uspomena, Jergović svaki predmet vadi, pregleda i opisuje približavajući čitaocu članove porodice na način da na kraju imaju utisak da su poznavali i njegovu nonu Olgu i majku Javorku.
Jergović nije imao tipično djetinjstvo, roditelji razvedeni, s njima nikad nije ni živio, prve godine života provodi sa majčinim roditeljima u Drveniku, gdje je krenuo i u školu, a onda se vraćaju u Sarajevo, na Sepetarevac. Najduže je živio sa nonom i majkom, nihov uticaj je neminovan. S nonom je imao daleko bolji odnos nego sa majkom, kojoj zamjera dosta toga. Majku opisuje kao sebičnu, samoživu ženu, sjeća se da mu nije poslala ni jedna paket kada je bio u vojsci. Osim opisa odnosa između članova porodice, Jergović inače posebno radoznao, spominje kada mu je mama imala pobačaj, opisuje sadržaj ladice u kojoj su vrlo intimni predmeti sada mrtve osobe.
Jergovićev osjećaj da nigdje nije svoj na svome spominje se i u ovoj knjizi. Ne samo on, kao da su svi članovi njegove porodice i sa očeve i majčine strane, bili stranci. Porijeklom Nijemci, Slovenci, koji su se sticajem okolnosti zaticali u nekom gradu i rađali djecu. Nevjerovato je njegovo zanimanje za porijeko ljudi, razvoj nacija, mrtve. Izučava groblja, pomno čita imena i prezimena sa nadgrobnih spomenika, kao da ga mrtvi više zanimaju od živih.
U mnogo čemu više okrenut prošlosti nego budućnosti, povremeno ostavlja utisak nekadašnjeg starmalog koji je odrastao u ozbiljnog, prošlošću opterećenog čovjeka. Piše u knjizi da nikad nije poželio biti nekome otac jer nije još završio sa svojim djetinjstvom.
Dijelovi iz knjige:
(...) Tih četrnaest vojničkih mjeseci, taj specifični spoj ludnice i zatvora, kakvim sam doživljavao boravak u JNA – bilo je za mene mučno, povremeno i pakleno, ne zato što me je dopalo da služim na sva prilično neugodna mjesta, u Kninu i na Lastovu, nego zato što sam veći dio tog vremena bio bez dinara u džepu, jer gotovo da nije bilo načina da se majku nagovori, natjera, ucijeni, da mi šalje novac. (...)
(...) Uskoro su jednim konvojem izašli iz grada, preko Kiseljaka, vozeći se u svom autu. Bilo je to ono vrijeme, tokom lipnja i srpnja 1992. kada je srpska vojska, uz nemalu pomoć međunarodne zajednice i Unprofora, provodila humanitarno etničko čišćenje grada. Svako tko je bio Jevrej, Slovenac, Čeh, Slovak, Nijemac – ili je barem mogao dokazati da mu je neki predak bio nešto od toga – a onda svakako i tko je Hrvat ili Srbin, mogao je u to vrijeme napustiti Sarajevo, nakog čega će se, svima je to već bilo jasno, omča stegnuti i započet će konačno davljenje Sarajeva za koje nipošto nismo znali kako će završiti. Odavno se više ne mogu sjetiti zašto sam tada ostao. Ali sam ostao. (...)
(...) Majka nije dopuštala da joj se išta prigovara. To je već mnogo puta rečeno. Pa tako nije dopuštala ni da se ima mišljenje o njezinom izboru namještaja. Ako bi joj se što i reklo, ljutito bi odgovarala da se ona za taj regal krvavo naradila. I šta da joj na to kažes? (...)
Osjećanja kao tuga, tjeskoba, strahovi, nisu prijatni ali su za Jergovića inspirativni i rezultiraju brojnim knjigama. Čovjek koji zapaža puno, sve mu može poslužiti kao osnova za roman, što pokazuje i "Selidba". Mnogi su selili, mnogi pregledali stare fotografije, dokumente ali o tome nisu napisali ni rečenicu. Jergović od selidbe napiše knjigu od gotovo 500 strana, usput opisujući ratove, seobe i običaje. Onima koji vole njegove knjige je dobro, a kako je njemu, on zna. Kao kod Selimovića, ima neka karika koja nedostaje u lancu sreće.
S.M.
