Roman “Šahrijarov prsten” Dževada Karahasana je ustvari ljubavna priča o Azri i Faruku koji su se voljeli ali kako da toga nisu bili svjesni.
Priča počinje u Sarajevu pred sami rat 1992. godine. Azra, mlada žena, koja se tek razvela, upoznaje Faruka. On je sanjar, koji traži smisao u svemu, i stalno priča priče. Njegove više puta ponovljene priče su svaki put drugačije. Faruk kao da je više u pričama nego u sadašnjosti a o budućnosti i ne razmišlja te ga Azra ostavlja.
To je prvi dio romana, a onda se pojavljuju priče iz vremena Sulejmana Veličanstvenog, Mesopotamije, mitološke, religijske, filozofske.
Nakon priča iz starih vremena pisac se ponovo vraća Azri i Faruku, njenom razmišljanju o njemu za kojeg i ne zna više gdje je. Provodi dane ležeći, čitajući i razmišljajući u ratnom Sarajevu o svemu, čovjekovoj prirodi koja bez obzira na vrijeme koje prilazi ostaje ista.
Dijelovi iz romana:
(...) Možda mi jednom sve ovo bude jasno. Možda će mi jednom ovo pismo biti drago, možda će me jednom podsjetiti na vremena o kojima ću (ne dao Bog) misliti kao o lijepim vremenima i sjećati ih se s tugom. Onako kako se sjećamo djetinjstva koje sigurno nije bilo lijepo, onako kako se sjećamo svega davno prošlog. “Kako nisam vidio kako mi je lijepo”, govorimo sebi kad se sjetimo nečeg jako davnog i dodamo “Baš sam bio budala”. A radi se o tome da sam budala sada jer sam zaboravio kako mi je bilo ružno. Svaki čovjek može reći da je imao lijep život ako dovoljno dobro zaboravlja. (...)
(...) Nije on ustajao lagan kao ptica, nije njiskao od strasti i životne radosti, ni dok je Azra bila tu, ali se tada nekako podrazumijevalo da će ustati, praviti se da nešto radi, jesti, prati zube. Nije se pitao o razlozima, nije ih tražio, nije ih trebao. Najskromnije i najkraće moguće životno iskustvo nauči i čovjeka male pameti da je glavna osobina onoga što se traži – to da ga nema. (...)
Dževad Karahasan (1953) književnik, dramatičar, esejist, romanopisac.
S.M.
