U knjizi Kintsugi tijela Senke Marić svaka rečenica, svako slovo je na mjestu. Sam naslov govori o sadržaju knjige. Kintsugi je japanska umjetnička tehnika popravljanja polomljenih keramičkih predmeta tečnim zlatom ili platinom, naglašavanjem oštećenih mjesta, s ciljem da se prošlost predmeta istakne, a ne sakrije. Kintsugi je nastao iz japanskog osjećanja mottainaia – žaljenja za izgubljenim, kao i mushina – prihvatanja promjene.
Senka Marić napisala je knjigu o sebi, borbi sa karcinomom, opisivala sve od otkrića bolesti, operacija, kemoterapije, šta je proživljavala, šta osjećala, i fizički i psihički.
Ovo nije knjiga, kakve se često izdaju o borbi sa raznim bolestima, ovo je knjiga koja ima književnu vrijednost, koja ima dobro smišljenu dinamiku priče. Smjenjuju se sjećanja iz djetinjstva, priče iz prošlosti i sadašnjost.
Knjiga govori o bolesti s kojom se žene često susreću, karcinomu dojke, čitajući opise borbe doslovno za život, boli koju proživljava, zanimljivo je da se budi osjećaj divljenja prema ovoj izuzetno hrabroj ženi, prije nego sažaljenja. Možda jer je pazila na estetiku, formu romana i izbjegla patetiku.
Kroz priče iz djetinjstva do zrelog doba, spisateljica se dotiče i ženske seksualnosti, buđenja tijela, transformacije od djevojčice do žene. Sve te misli, osjećanja, težnje, nade, sve ono što je oblikuje kao ličnost, čine ženu, a ne samo tijelo kroz koje je često gledaju.
Dijelovi iz knjige:
(...)
Imaš dvanaest godina. Stanujete u tom malom stanu četverospratne zgrade. Tata je, kad dođe s posla, umoran. Malo je i popio. Na poslu nije imao šta raditi pa je otišao u kafanu. Smeta mu ako za ručak nema mesa. To je gotovo jedino što se sjećaš da govori, uz: Šta je bilo u školi, na šta svakodnevno odgovaraš: Ništa. Pa šutite. Taj ručak s mesom kuha nena, koja te i odgaja jer je i mama na poslu. Ona ne dođe na ručak. Ona po cijele dane radi. On se poslije ručka zavali u fotelju, digne noge na sto, uzme daljinski u ruku i zaspi.(...)
(...) Najteže ti je govoriti o djeci. Misliti na djecu. Uporno im ponavljaš da nećes umrijeti. Počinje im to smetati. Plaše se tog prekomjernog insistiranja. Svejedno ti vjeruju. Sin je rekao: Drago mi je da imas grudni rak, a ne pravi. Od njega niko ne umire. Ti si potvrdila. Ne brini, ja neću umrijeti. Gledala si ga u oči. Umornim pogledom pokušavala da ubiješ njegov strah. Kćerka je starija. Ona puno više zna (...)
(...) U utorak se vraćaš u bolnicu. Nahranila su te djeca u tim noćima, vas troje zbijeni u jednom krevetu, u tim danima kada nisi sklanjala ruke s njih. Dok čuješ njihovo ujednačeno disanje u snu, noć se otvara i strah spada s tebe. Osjetiš samo potpunu ljubav. Znaš ako postoji Bog on je tu. Znaš da tvoje vrijeme još nije došlo.(...)
Spisateljica, pjesnjikinja, esejistica i književna prevoditeljica, Senka Marić, rođena je 1972. u Mostaru. Dobitnica je više književnih nagrada. Roman "Kintsugi tijela" na Književnim susretima Cum grano salis u Tuzli proglašen je za najbolji roman objavljen u 2018. godini u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, a Senki Marić uručena je nagrada "Meša Selimović".
S.M.
