Da migranata ima četiri ili pet puta više nego prethodnih sedmica vidi se golim okom, i bez službenih informacija. Nisu više skoncentrisani oko željezničke stanice, sada ih ima u skoro svim naseljima.
Nije riječ o Erdoganovom migrantskom valu, struktura "naših" migranata je ista, to su mladi ljudi u potrazi za boljim životom na zapadu. Krenuli su na svoj neizvjesni put svojom voljom i odlukom što je drastična razlika u odnosu na izbjeglice koje su morale napustiti svoje domove, kojima to nije njihov vlastiti izbor.
Izbjeglice jesu nevoljnici, jesu osobe u potrebi, ali ekonomski migranti nisu ni jedno ni drugo. U odnosu na prave izbjeglice, prave nevoljnike, oni su, blago rečeno, avanturisti.
Na njihovom dugom putu kroz mnoge države i gradove, ima migrantskih kampova u kojima bi trebalo da sačekaju na rješenje njihovog zahtjeva za azil. Kampovi su uglavnom tipa šatorskih naselja sa minimalnim uslovima za život. Migranti, koje susrećemo u gradu, su "ljudi u pokretu", kako neki vole da to kažu. Po logici stvari njihov cilj bi trebala da bude granica BiH prema Hrvatskoj ali tamo se teško prolazi. U čekanju na novu priliku, ili da zima prođe, mnogi su izabrali Tuzlu. Zašto?
Zašto migranti ne zaobilaze Tuzlu i "civilizacijsko dno"?
Migranti u Tuzlu ne padaju s neba već danima i mjesecima putuju kroz mnoge države i gradove dok ne stignu do naše željezničke i autobuske stanice. A kad stignu do šatorskog naselja na toj lokaciji, stignu i na ivicu ljudskog dostojanstva, tako mediji mjesecima, pa i duže od godine, pišu o migrantima u Tuzli.
Niko ih ne pita gdje su spavali prethodnih sedam ili mjesec dana, da li su ih hranili, davali odjeću i obuću, obezbjedili ljekarsku pomoć, uslove za održavanje higijene, brinuli o njihovom ljudskom dostojanstvu.
Niko ih ne pita zašto uprkos dobre informisanosti dolaze u Tuzlu gdje će izgubiti ljudsko dostojanstvo, zašto na zaobilaze Tuzlu koja se jedina proziva kao civilizacijsko dno za migrante?
Odgovor je prilično jednostavan. Migranti ne zaobilaze Tuzlu jer im NIGDJE i NIKO na njihovom dugom putu, ni kroz BiH, ni kroz niz drugih država, IZVAN KAMPOVA ne obezbjeđuje NIŠTA. Da igdje imaju izvan kampova obezbjeđen smještaj, ishranu, liječenje, zašto bi uopšte išli u kampove, zašto bi dolazili u Tuzlu?
Migranti ipak dolaze u Tuzlu, a dolaze jer TUZLA NIJE NIŠTA GORA od drugih gradova i mjesta kroz koja prolaze, naprotiv. To što je jedino Tuzla u medijskim izvještajima "civilizacijsko dno za migrante", migrante ne zaustavlja, oni dolaze, neki čak i ciljano jer se raščulo da u Tuzli ima ljudi koji im pomažu. Svojim informacionim kanalima migranti su zapravo ohrabreni da dolaze u Tuzlu.
Oni koji stalno prozivaju Tuzlu u želji da migrantima bude bolje, htjeli to ili ne, bacaju ljagu na Tuzlu i Tuzlake jer zaboga, humanitarna migrantska katastrofa se dešava pred njihovim očima, a ne čine ništa. To što se daju pare, skuplja hrana, odjeća i obuća, deke, vreće za spavanje, sve je to za neke NIŠTA. Stvorena je atmosfera da se uopšte ne može ni postaviti pitanje zašto bi ekonomski migranti uopšte trebali da budu naša briga.
Ko nam je preči, naši ljudi koje hrani Merhamet ili migranti?
Oni koji traže bolje uslove za migrante kao da ne znaju za 1.500 naših sugrađana koji se hrane u Narodnoj kuhinji, u Kantonu ih je 2.500, šta je s tim ljudima, u kakvim uslovima oni žive? Ko nema za hranu teško može imati i za nešto drugo, struju, grijanje.
Fino je što migranti na stanici u Tuzli imaju obezbjeđena tri obroka dnevno, što imaju pomoć Crvenog krsta i liječničku pomoć, što im humani Tuzlaci i humanitarne organizacije obezbjeđuju odjeću, obuću i vreće za spavanje, loše je što naši korisnici Narodne kuhinje, oni najsiromašniji imaju dva, a ostali samo jedan obrok dnevno.
To je realnost, Merhamet za naše ljude u stanju potrebe može da obezbjedi tek jedan obrok dnevno. Za više treba više para, a para nema. Nek para nema, oni koji stalno prozivaju Tuzlu pričom o humanitarnoj katastrofi, htjeli bi valjda da Tuzla mimo zvaničnih kampova obezbjedi krov nad glavom i sve što ide uz to, za sve migrante koji naiđu kroz naš grad. Koliko je to realno u Kantonu sa 2.500 korisnika Narodne kuhinje? Kakva je situacija govori i da imamo Narodnu kuhinju za djecu u Lukavcu.
Neumjesna poređenja naših ratnih izbjeglica sa sadašnjim migrantima
Poseban je problem što se kroz neke medije i društvene mreže uporno servira priča kako smo brzo zaboravili naše izbjeglice ´92. godine i poslije. Nismo zaboravili i hvala Bogu da je bilo dobrih ljudi koji su im pomagali ali izjednačavanje naših izbjeglica sa sadašnjom strukturom migranata je uvreda za naše izbjeglice. U strukturi naših izbjeglica nisu bili samo ljudi koji bježanjem iz ratne zone traže sigurnost za sebe i svoje porodice, veći dio su bili PROGNANICI. Nožem, puškom, bombom ... djeca, žene, starci, istjerani su i natjerani da bez ičega napuste svoje kuće i spas potraže u bijelom svijetu.
Poređenje naših izbjeglica i prognanika sa ovim ekonomskim migrantima je u najmanju ruku neumjesno. Na jednoj strani su uplakana djeca, slomljene žene, nene i djedovi, na drugoj mladi momci u punoj snazi. Naši su bez igdje ičega išli gdje hoće da ih prime, ovi momci igraju igru (GAME). Naši ljudi jesu bili u stanju potrebe, ovi nisu, oni su definitivno avanturisti. GAME je avantura, njihov vlastiti izbor i s tim izborom treba da se sami nose. S njihovim izborom mi nemamo ništa.
Naravno, i među ekonomskim migrantima ima pojedinaca koji su se našli u teškoj situaciji. Ljudski je pružiti pomoć svakome kome je potrebna, pa i onome ko je sam sebe uvalio u nevolju ali je apsurdno, za ovu strukturu migranata, tražiti da im se, izvan kampova, obezbijedi SVE. Ako bi se ispoštovali takvi zahtjevi na kraju bi dobili novu kategoriju turizma, besplatni migrantski turizam.
Konkretan odgovor na pitanje postavljeno u naslovu
Migranti dolaze u Tuzlu jer su OHRABRENI da dolaze, jer očekuju da će im ovdje biti bolje nego na drugim lokacijama. To je prije par dana, na malo drugačiji način rekao i ministar bezbjednosti Fahrudin Radončić kada je izjavio da migrante treba OBESHRABRITI da dolaze u Tuzlu.
Bezbjedonosni problemi
Prvi problem je najočitiji. Korona virus se širi svijetom, preduzimaju se sigurnosne mjere na graničnim prelazima, kontrolišu putnici, a migranti kod nas prelaze granicu kako hoće, što znači i bez ikakvog zdravstvenog nadzora.
Drugi problem je što sve veći broj migranata u gradu neminovno dovodi i do povećanja incidentnih situacija. Dugo vremena incidenti su se dešavali između samih migranata, tuče, krađe, čak i ubistva. Posljednjih dana u medijima i društvenim mrežama sve više je informacija o incidentnim situacijama između migranata i stanovništva.
Incidentne situacije je nemoguće izbjeći. Sve je već viđeno i u Bihaću i okolini, pa i Sarajevu ali način izvještavanja o njima bi trebao da bude puno službeniji. Umjesto rekla kazala vijesti, za sve bi bilo korisnije i ozbiljnije da o incidentnim situacijama izvještava Policijska uprava.
Izvještavanje o incidentnim situacijama
Niti stanovništvo treba da se plaši više nego što ima razloga, niti migranti treba da se izlažu riziku od revanšizma pojedinaca ili grupa. Izvještavanje o incidentnim situacijama je ozbiljan problem i njime se treba ozbiljno i baviti. Očito je i ne treba objašnjavati da je Policijska uprava jedina mjerodavna za to.
A.M.
