Subota je u Memorijalnom centru Srebrenica, a timovi koji rade na realizaciji nekoliko važnih istraživačkih projekata su u redovnom kontaktu. Pored dobro poznatih lica, Amre Begić Fazlić, Hasana Hasanovića i Azira Osmanovića, kustosa koje poznaje svaka osoba koja je barem jednom posjetila Memorijalni centar, sada u Potočarima rade i brojni mladi ljudi, koji svojim talentom i doprinosom, mijenjaju sliku Memorijalnog centra i otvaraju ga prema svijetu.
Lejla Avdić upravo provjerava potvrđene učesnike "Čitanja za Srebrenicu", a spisak koordinira sa Almirom Salihovićem i Ahmedinom Đozićem, koji su danas na terenu u Sarajevu. Almir je rođen 1984. godine, kao dijete je preživio genocid i Marš smrti. Završio je historiju, a iza sebe ima godine iskustva u radu sa lokalnom zajednicom. Uključio se, kao volonter, u podršku timu koji stoji iza
ovog projekta.
"Najmanje što možemo da uradimo za ovu ideju je napravimo par iskoraka, damo
svoj doprinos, bilo to da poklonite neki lični predmet u Arhiv, donirate nekoliko knjiga u biblioteku ili se aktivirate kroz podršku ovakvim projektima. Godinama sam radio na brojnim lokalnim inicijativama i projektima vezanim za Srebrenicu. Drago mi je što sada stečena iskustva mogu usmjeriti prema ovako važnoj ideji", poručuje Almir.
Ahmedin Đozić |
Ahmedin Đozić je rođen 1990. godine u Srebrenici, gdje danas živi i radi sa svojom porodicom. Kao dječak od pet godina je preživio genocid, u kojem je izgubio djeda, amidžu i mnogobrojnu rodbinu. Član je tima Memorijalnog centra Srebrenica, gdje vodi i realizira sve zadatke koji se tiču snimanja video priča i sadržaja. Ahmedin je nedavno snimio virtuelne ture Memorijalnog centra
Srebrenica, a trenutno je veći dio vremena fokusiran na snimanje oko 150 čitača spomenutog projekta „Čitanje za Srebrenicu“, koji će obuhvatiti spisak svih ubijenih u genocidu.
Pored toga, radi i na finalizaciji još nekoliko važnih projekata, koji će uskoro biti predstavljeni javnosti. Nakon dugo godina koje je proveo na poslovima snimanja, montaže, fotografije i izvještavanja za brojne medijske kuće, sada želi stečena znanja iskoristi u pravcu slanja važnih poruka o ličnim pričama
ljudi koji su preživjeli genocid u Srebrenici, te porodicama koje su izgubile svoje najbliže u genocidu. „Naš rad i angažman može doprinijeti da se nikada ne zaboravi genocid u Srebrenici.“
Ovih dana u Memorijalni centar stižu novi lični predmeti koje doniraju porodice žrtava genocida.
Džemil Hodžić |
Džemil Hodžić, rođen 1985. godine, zaokupljen je ovim projektom. "Riječ je o važnoj inicijativi Memorijalnog centra, kojom se želi sačuvati trag postojanja svake od preko osam hiljada žrtava genocida", dodaje Džemil. Džemil je preživio genocid, u ratu je izgubio brata Džafera, koji je imao deset godina kada je ubijen 1993. godine. U genocidu su ubijeni i njegov djed, daidža i mnogobrojna rodbina. Danas je oženjen, ima dvoje djece. "Mi smo ti koji imaju obavezu da šire
istinu o genocidu koji se desio u Srebrenici. Naša obaveza je da budemo glas žrtava."
Šefik Đozić |
Bez stalne komunikacije sa javnošću, ove aktivnosti bi ostale nezabilježene. Šefika Đozić danas radi u Memorijalnom centru Srebrenica kao saradnica za odnose s javnošću. Pandemija virusa COVID-19 usporila je mnoge aktivnosti vezane za organizaciju obilježavanja 25. godišnjice genocida, ali razmjena informacija ostaje ključna za što manje grešaka u pripremnim radnjama.
Šefika je u julu 1995. sa majkom i mlađim bratom iz Potočara prisilno prevezena na teritoriju pod kontrolom ARBiH. Imala je svega osam godina. U genocidu u Srebrenici su ubijeni njen otac, amidža, daidža i brojni rođaci. "Babo Bešir Ademović je ukopan 2012. godine, daidža Mehmed Suljić je ukopan 2010. godine, a za posmrtnim ostacima amidže Hazima Ademovića još uvijek tragamo. Važno mi je što mi, koji smo preživjeli, dajemo svoj doprinos i govorimo o tome, kako bi svi drugi, ali i buduće generacije, izvukle pouku i dale svoj doprinos da se genocid počinjen u
Srebrenici ne zaboravi i ne ponovi.”
Ahmo Mehmedović |
Ahmo Mehmedović je rođen poslije genocida, u oktobru 1995. godine. "Moj djed se zvao isto. Ahmo Mehmedović. 1937. godište. Ubijen u genocidu. Također, u genocidu sam izgubio amidžića Almedina i brojnu drugu rodbinu. Moj otac je prešao preko šume. Sa porodicom sam se iz Lukavca vratio u selo svojih predaka 2003. godine. Sućeska, Srebrenica", dodaje Ahmo. Ahmo je završio historiju na Filozofoskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Danas je dio tima Memorijalnog centra
Srebrenica. Kada se na pauzama od stalnog rada na prikupljanju ličnih predmeta, arhiviranju materijala, snimanja, fotografija, planiranja posjeta, u Memorijalnom centru čuje smijeh mladih ljudi, na trenutak zaboravite gdje se nalazite. Smijeh djece, generacija koje su rođene nakon genocida, sada već mladih i obrazovanih ljudi, najbolja su poruka poslije genocida.
