Knjiga "Praško groblje" Umberta Eka prebogata je događajima, likovima, opisima, da je na momente zamorna za čitanje. Knjiga koja može da oneraspoloži i zabrine čitaoca rušeći svaku iluziju o borbi za pravdu, naroda za zemlju i mnoge uzvišene vrijednosti.
Glavni junak Simonie Simonini, vrhunski falsifikator i špijun, varalica, ubica, rasista, budi se sa glavoboljom i amnezijom. Nije siguran ni ko je, počinje da piše dnevnik pokušavajući da složi kockice nedavnih događaja. Kroz pripovijedanja likova, otkrivaju se prljave igre u Evropi krajem IX vijeka koje će se znatno odraziti na XX vijek, posebno njegov početak. Simonini učestvuje u stvaranju poznatih Protokola sionskih mudraca, omiljenog štiva Adolfa Hitlera.
Knjiga je puna mržnje prema Jevrejima, planiranja uništenja jednog naroda, a u isto vrijeme se vidi moć laži, urota, zavjera, koje na kraju postaju "istina" jer uspjevaju da utiču na mase, da pokrenu na destrukciju.
U obimnoj knjizi ima zapetljanih dijelova te je treba čitati pažljivo, i redove i ono između redova.
Obeshrabrujuće je da je prava historija iza kulisa, a ljudi žive i misle da je im je poznata. Posebno loš uticaj ostavlja spoznaja političke moći kada je u pitanju manipulacija narodima.
Zanimljivost je svakako spominjanje brojnih poznatih osoba iz tog vremena. Fikcija bazirana na stvarim događajima uz učešće ljudi koji su postojali, daje uvjerljivu dozu autentičnosti.
Dijelovi iz knjige:
(...) Ideja da smo mi neophodni element u poretku univerzuma za nas, učene ljude, isto je kao sujevjerje za neobrazovane. Svijet se ne mijenja idejama. Manje griješe ljudi sa malo ideja, oni samo rade isto što i drugi i nikome ne smetaju, uspijevaju u životu, postaju bogati, stižu do visokog položaja, postaju poslanici, stiču odlikovanja, postaju slavni pisci, akademici, novinari. Može li neko da gleda samo svoja posla da ispadne budala? Ma, budala sam ja, jer sam htio da se borim sa vjetrenjačama. (...)
(...) Nacionalni identitet je posljednji imetak razbaštinjenih. A osjećaj identiteta zasniva se na mržnji, na mržnji prema onome koji nam nije istovjetan. Mržnju treba njegovati kao strast svakog građanina. Neprijatelj je prijatelj naroda. Uvijek nam treba neko koga ćemo mrziti kako bismo se utješili zbog vlastite bijede. Mržnja je prava iskonska strast. Ljubav je u stvari neprirodno stanje. Zato su i ubili Hrista: pripovjedao je protiv prirode. (...)
(...) Simonini je bio oduševljen njegovom ozlojeđenošću prema Jevrejima. On je Jevreje mrzio, da tako kažemo, s ljubavlju, predano, kao da je za to stvoren - iz nagona koji mu je bio zamjena za seksualni. (...)
Umberto Eko ( 1932. – 2016. ) italijanski pisac, filozof, esejista i lingvista. Mnogi ga smatraju najznačajnijim filozofom novijeg doba. Napisao je Ime ruže (po kojem je snimljen film), Fukoovo klatno, Ostrvo dana pređašnjeg, Baudolino, Tajanstveni plamen kraljice Loane, Praško groblje, Istorija ljepote i Istorija ružnoće (ilustrovana izdanja). Bio je redovni profesor semiotike na Univerzitetu u Bologni. Sručnjak za estetiku i etiku srednjeg vijeka, što je posebno iskoristio u romanu Ime ruže. Držao je predavanja širom svijeta i to na pet jezika, a nekad i na latinskom i klasičnom grčkom.
S.M.
