Alma Omeragić: ˝Kad je o Srebrenici riječ˝

Alma Omeragić

Kad je o Srebrenici riječ – dugo se već ne pitam ni ko je smislio, a ko dopustio, niti ko naredio a ko omogućio da se naređenja o odvajanju, odvoženju i egzekuciji izvrše.
Ali ono šta se uvijek pitam i uvijek iznova jeste kako li se osjećaju ti (nipošto ne mogu reći ljudi) koji su to, u stvari, na licu mjesta, izvršavali. Nije to trajalo sat, dva... to je trajalo danima... i noćima...

To su radili oni koji su tada živjeli, a i sad žive, u Kozluku, Branjevu, Zvorniku, na Diviču, u Konjević Polju, Srebrenici, Vlasenici, Milićima, Drinjači i okolnim mjestima. Nije to bio jedan. Nije bilo ni 100. Bilo ih je puno više da bi se zvali „pojedincima“. Kako se osjeća onaj vozač iz Kozluka, ili Karakaja ili Diviča, ili Šekovića koji je vozio kamion pun živih ljudi, odvezao ih i „istovario“ npr. u Osnovnu školu npr. Petkovci gdje su ti ljudi pobijeni – oni su vrištali, zapomagali, molili za život – čulo se to u to julsko popodne, odzvanjalo je – čuli su i oni koji su držali ko pušku, ko nož, ko pištolj, ko toljagu, a čuli su i svi oni mještani u susjednim kućama...

Kako se osjeća onaj što je svojim rukama tijelo, koje do maloprije bi živo i imalo ime i porodicu, sad unio na šleper tromo i mrtvo. Kako se osjeća danas i svaki ovakav prošli juli onaj koji je upravljao rovokopačem znajući da kopa masovnu grobnicu npr. u Glogovi, ili Kazanbašči?

Kako li se danas osjećaju svi oni štu su je nekoliko sedmica kasnije otkopali, tu primarnu masovnu grobnicu, utovarili u kamion rasparčana i poluraspadnuta tijela, ostavljena negdje oko Branjeva, pa ih prebacili npr. negdje putem prema Drinjači... Ne mogu uopšte da zamislim kako se može danas, toliko godina poslije, osjećati taj neko, koji danas hoda tu oko nas, a tad mu je bilo nekih 25 – 30- 40 godina, znajući da je tog jula te 95-te godine, jedva se suzdržavajući da od smrada ne povrati, bacao pomiješane poluistrule udove po sekundarnim masovnim grobnicama od Crnog Vrha pa do Srebrenice – nije to jedan rovokopač i jedan rukovalac, nije to jedan bager i bagerista, nije to jedan šleper ili kamion i vozač kamiona, nije to jedan neodgovorni pojedinac s puškom. Kako li se osjećaju svi oni koji znaju šta se desilo i kuda su odveženi izmučeni i gladni ljudi (oni koji se nisu pogušili jer ih je 700 bilo zatvoreno u Tehničkoj školi u Karakaju) pa ipak svi šute. I koljači i mještani Karakaja. Tek pokoje tijelo se nađe u pokojoj masovnoj grobnici. Tek ponekad.

Šute i oni i njihove žene i one žene što su čule krike po noći iz te iste škole.
Možda neke od njih srećemo svakodnevno, imamo ih među „prijateljima“ na fejsbuku – zato pitam:
Kako li se osjećate? Grize li savjest? Sad su vam djeca uzrasta one koju ste vozali tamo vamo žive pa mrtve pa ukopane iskopavali. Sad su vam sinovi stari kao vi što ste tad bili. Sad su vam očevi stari kao tuđi očevi koje ste poklali i poubijali. Sad su vam kćerke i sestre godina onih koje ste mučili i silovali.
Pijete li da alkoholom saperete ono što se saprati ne može? Tučete li žene, da oživite uspomene na slavne ratne dane i oćejfite još koji put? Ima li savjesti kad je o Srebrenici riječ. Kad je o Prijedoru riječ, Sanskom Mostu, Foči, Goraždu, Višegradu - i tamo je neko vozio kamion, bager, rovokopač, držao pušku, vezao, bičevao, klao... Peče li savjest? Ili je mržnjom mozak toliko ispran da u njemu imate samo centar za jesti, disati i glasati - za vama slične koji vas najbolje razumiju?

A vi svi kojima se nametne rečenica: pa i „oni“ su „naša“ sela... i oni su „nas“... Da vam kažem ono što se većina već predugo libi da vam kaže: NISU... Ovako nisu. Nikad i niko nije. Znate vi to dobro, isto kao što znate i kad vas jesu – što jesu. Samo vi jeste. Niko drugi ovako nije. Ti vozaču kamiona što si vozao živa tijela tamo a mrtva i iskasapljena vamo, ti što si lopatom zagrtao, ti što si pušku držao, ti što si bager vozio, ti što si rovokopač dovezao, ti što si prebrojavao i otimao sinove materama iz ruku, ti što si poslije svega toga došao kući, istuširao se, sprao krv, popio rakijicu, pomilovao dijete po glavi i legao ženi uz guzove. Ti znaš ko si. A mi znamo da ste tu. I nismo „isto krivi“. I nismo isti. I nikada nećemo biti.

Alma Omeragić

TUZLARIJE - VIJESTI

OSTALE VIJESTI