Emotivna i istinita priča o naizgled malim svakodnevnom životnim pobjedama, ljudima koje volimo, snazi duha i neumornoj borbi za još jedan dan života.
Ni sama ne znam kako započeti priču o sebi. Kako uopšte čovjek da kaže nešto sam o svom djelu, a da ne zvuči oholo, a opet ni da bude premalo.
Ne smatram da sam eto baš ja bogomdana i bogzna posebna jer eto preživjeh rak, pa ću sad da pišem o tome i ljudi će da se otimaju ko će prije doći do knjige. Ne. Potaknuta sam vjerom i nadom, gurnuta vjetrom u leđa koji su podigli moji voljeni, porodica i prijatelji, da treba i da moram da podijelim svoju priču. Da bar nekom dam malo nade da nije sve izgubljeno. Da je moja luda glava svašta preživjela, ali i doživjela. Da će možda jedna moja rečenica nekome dati nadu da postoji kraj tunela, izlaz iz mračnog vilajeta. Da nas čeka još jedan dan, ne tako crn i izgubljen...
Ne smatram se posebnom ni u kakvom smislu. Ali, nadam se da će bar jedna moja rečenica nekome biti nada za još jedan dan, za pobjedu....da će biti posebna....
Jer čovjek je čudna soja, tako malo nam treba da nas podigne... znam po sebi i po vjetru koji duva u moja leđa... vjetru koji podižu ljudi koje volim i koji su poslani od Svevišnjeg na moj put i u moj život.
Ja sam jedna sretna žena, a ovo je moja priča.
