Dan poezije oblježavamo pjesmama Omera Ć. Ibrahimagića

Svjetski dan poezije engleski, UNESCO je proglasio 21. marta 1999. godine s ciljem promovisanja čitanja, pisanja, objavljivanja i poučavanja poezije širom svijeta. Na proglašenju praznika rečeno je da treba odavati priznanje i podsticaj nacionalnim, regionalnim i internacionalnim poetskim pokretima. Tim povodom tri pjesme Omera Ć. Ibrahimagića.

SNAGA POEZIJE

Dan k´o dan.
Gušt´o sam što nanovo razmijenih personaliziranu literaturu sa Mešom:
sve da možemo poklanjati naše knjige drugima.

Taman posla da smo ih i pomislili prodati.
I tako ne ostati na gubitku što ga danas i ovdje proizvodi nesebično davanje.

Rastasmo se, ruku punih nagrađenih naslova.
Ja sretan: hem od prijatelja, hem ukoričeno.
Pa, u blaženom neznanju i nepatvorenoj naivi, okrenem prema kući.

Kužnem, posmatraju me prolaznici s podozrenjem, ispod oka, k´o oriđinala.
Kosa u jurišu, uprtio nekakve knjige, smijem se dok hodam sam samcijat...
Razumljivo: sumnjiv, odudaram, nisam u vinklu...

I nije da sam prvi put pokušao preći ulicu na nemjestu.
Biće, k´o za pakost: naleti kamion – prikolica ogromna.
Stvori se odjednom, k´o vila u bajci.
Al´ da je k´o vila.

Još su mi friške ove slike:
1. Limena pravougaona tablica sa imenom „Velid“ (na šoferšajbni, iznutra postavljena, nekako introvertna u prostoru);
2. Vozač (vjerovatno Velid), sa čačkalicom, koju mu iskonski strah ispaljuje iz usta, i očima, što gledaju u potencijalnu smrt;
3. I ja (nekako nesigurno projiciran u opisanom prostoru jer je sebe nemoguće sagledati), što uspješno ostavljam živu glavu na ramenima munjevitim skokom u sigurnost trotoara.

Još čujem kako vrište kočnice dok div pleše po autostradi pakla.
Knjige, ni krive ni dužne, u tom događaju opasnom po život,
poispadaše iz drhtavih ruku (nisam stigao misliti na njih!).

No, književnost je, evidentno je, nanovo ublažila pad pojedinca (i društva, napose).
I nije mi, Bogu hvala, to bilo to: da sam zadnji put pokušao preći ulicu na nemjestu.

Poslije, dok sam se sabir´o od oduzimanja,
pokupih tovar od riječi, po asfaltu razbacanih, đah tam´-đah ´vam´.
I gledam, očuđen: sve što je bilo od proze, raspalo se i rasulo pod točkovima.
K´o prije Gutenberga, do u neprepoznatljivu paramparčad.

Samo je knjiga pjesama ostala netaknuta.
Glanc nova, k´o nekad u izlozima tuzlanskih knjižara.

E sad: je li to zbog snage poezije ili do tvrdih korica – hajde ga znaj pa mi reci, živa željo moja?!

PJESMOVITE PRIČE *

Mudro je pisati pjesmovite priče.
Poezija, ispisana i složena u formi proze,
privlači više očiju,
kujući ih za oslobođeni tekst,
samo naizgled pričalački.

Volšeban manevar.
Izdresirani mozak tako često i ne prepozna kako čita pjesme,
jer bi umakao već na trećoj strofi, pobjegao „glavom bez obzira“.
Obogaćena poezijom, duša je svakako na dobitku:
traži još i još usprkos tlaki hladnog i proračunatog trenutka.

Prevara je to za sve: dobitak je blagorodan i neizmjerljiv.
Količina prevarenih, čak i varljiva, suštinski opravdava djelo(vanje).
Na pitanje trebaju li nam takva čitanja, utješim se razrješenjem:
„Bolje ikakva nego nikakva!“

* Naslov je inspiriran naslovom jedne od knjiga Nijaza Alispahića

NA PRSTE

Analitičan, a ograničen raskošnim neznanjem,
na prste pokušavam poredati one,
što u gradu mom, valjano mogu tumačiti poeziju.
One što preostali su, u vremenu obeslovljenom.

Domalo,
samotan, a ozaren i sretan,
nipošto ne folirajući,
aktiviram drugu ruku.

Onu za koju bih,
doskora,
dao ruku da mi zatrebati neće.

O PISCU

Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) je ostavio svoje pjesme, priče i putopise u bosanskohercegovačkim i regionalnim časopisima, listovima, magazinima, portalima i fanzinima: Pulsus, Kratki spoj, Svijet, Most, Front slobode, Zmaj od Bosne, Život, Večernje novine, Kabes, Oblici, Zapis, Album, Godišnjak, Behar, Jutarnje novine, Ostrvo, Pogledi, Bosanska Sumejja, Gradovrh, Slovo Gorčina, Književni pregled, Gračanički glasnik, Riječ, Bejahad, Garavi sokak, Lapis Histriae, Poezija, Motrišta, Avlija, Diogen, Glas Naroda, Tuzlarije, Književni kutak, Ljubušaci, Radio Gornji grad, Sent, Bosanska Vila, Musa Ćazim Ćatić, Crna Ovca, Književne vertikale, Hrvatski Glasnik, Izvornik, Diwan, Almanah, Avangrad, Strane, P.U.L.S.E., Script, Gradina, Fioka, Zvezdani kolodvor, Afirmator, Eckermann, Bobovac, Balkanski književni glasnik, P.E.N. Centar BiH, Književna sehara, Primijenjena poezija, Metafora, Kvaka, Hyperborea, Fenomeni, Dometi, Kult, Prozaonline, Bdenje, Književna revija, Braničevo, Bagdala, Nomad, Plima, Ajfelov most, Libartes, Oprem dobro, Dubrovnik, Glasnik MC 016, Povelja, Naše stvaranje, Onlajn poezija, Hypomnemata, Književnost, Dunjalučar, Pikolo Knjigomat, Republika, Lupiga, Dnevna Doza, Zvona i Nari, Tema, Tačno, Prometej, Bošnjačko oko, Poezija SRB, Nema, Pomak, Luč, Kritična Masa, Suština poetike, Duh Bosne / Spirit of Bosnia, Provincija, Oslobođenje, Zadarska smotra, Preporod, Ikre, Pokazivač, Fantom slobode (Zagreb), Vrela i Antibarbarus.

Publicirao je knjige:
- «Boje Sunca» (proza, 2000.),
- «Šest bijelih mantila» (poezija ljekara - liječnika, 2007.),
- «Ćilibar i perle» (poezija, 2007. i 2008. - II izdanja),
- «Obične riječi» (poezija, 2012.),
- «Vaša priča, naša knjiga» (proza, 2012.),
- «Poznavanje prirode i društva» (poezija, 2014.),
- «Dobre godine» (proza, 2018. - II izdanja),
- «Pogled na moj svijet» (poezija, 2018.).

Antologiziran: «Antologija bošnjačke pripovijetke 1900.- 2003.» (Fojnica, 2004.) i «Zašto tone Venecija / Bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana» (Zagreb, 2012.). Recenzent i predstavljač brojnih knjiga i stručnih publikacija, zastupljen je u nekoliko zajedničkih knjiga proze i poezije. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine.

Primio je nagrade: «Mak Dizdar» (za najbolju zbirku pjesama), «Fondacije za izdavaštvo» (za najbolju knjigu), te «Simha Kabiljo», «Dr Esad Sadiković» (u dva navrata), «Marko Martinović Car», lista «Večernje novine» i udruženja «Mladi Muslimani» (za najbolje priče). Bio je tri puta u užem izboru za regionalnu nagradu «Lapis Histriae», a jednom za bosanskohercegovačku nagradu «Musa Ćazim Ćatić».

Ljekar/liječnik, radi u Klinici za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli. Doktor je medicinskih znanosti i redovni profesor (u trajnom zvanju) na Univerzitetu u Tuzli. Publicirao je veliki broj radova iz medicine u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.

TUZLARIJE - VIJESTI

OSTALE VIJESTI