09.11.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Evo počinje kiša, za sada je samo par kapi, ali dan je nekako sav tmuran.
Čekali smo 11.11. da Iliju Jurišića puste kući, ali eto izgleda da će podići neku traljavu optužnicu samo da ga još više zadrže. Stvarno to nema smisla, i ne znam šta bi se i moglo uraditi kada ne pomažu nikakve intervencije u vidu političkih «nota», ostalo je jedino otići tamo i zgradu okupirati da čovjeka nevinog puste.
Petak je, kraj radne sedmice, očekuje nas vikend pun sportskih kao i kulturnih događaja. Večeras je predpremijera pozorišne predstave «Zmajevo gnijezdo» u režiji Saše Broz. Režiserka iz Pule, često ponavlja da je oduševljena Tuzlom i Tuzlacima, pa je to stvarno lijepo čuti. Sudeći prema interesu za ovu predstavu, pozorište će biti puno.
Jadno vrijeme pozorišne predstave su bile jako popularne, tražila se karta više i bilo je dosta onih koji su redovno gledali sve što se igra. Iako je pozorište radilo cijeli rat, nekako se publika razrijedila ali i sada mi se čini da ima svoju redovu publiku, ljude koji sve pomno prate.
Mnoge stvari se mijenjaju pa i shvatanja kako koja godina ide, ali ima nešto što u Tuzli ide dosta sporo, a to je mišljenje vezano za brigu o roditeljima kada postanu jako stari. Nekada je uglavnom bilo više braće i sestara, tj. ljudi su imali više djece, a s tim i veću mogućnost da se, kada zatreba, neko o njima i brine. Takvi su nam običaji i adeti da se poštuju roditelji, te im se na neki način vrati pažnja koju su oni nama pružali dok smo odrastali. Dom penzionera je nešto što kod mnogih starijih ne zvuči lijepo, doživljavaju ga kao mjesto u koje ih je neko odveo da umru, kao neki čin odbacivanja roditelja. Međutim, šta se u skorije vrijeme dešava? Puno starih ljudi živi samo, ili je u pitanju bračni par starih i bolesnih, ili udovac, udovica, potpuno sami. Ljudi lijepih godina, u osmoj, devetog deceniji života. Njima nema ko otići ni hljeb kupiti, djeca uglavnom u inostranstvu, a s njima i unučad, ako ih imaju. I ako imaju novac često nemaju pažnju, a puno je više onih koji nemaju ni jedno ni drugo. Skoro je bio prilog o starici koja živi sama, ima penziju od 220 KM, i kaže da joj 70 KM ide za ljekove, a ostalo skuplja za komunalije, ako što ostane to je za hranu, jede kaže hljeb, mlijeko, sir, ljeti nešto povrća, a od voća samo nekad ima za jabuke. Meso, sokove, drugo voće, ne kupuje. Pa meni su te stvari da vas stvarno srce zaboli, a na sve to ona je i sama.
Gledajući takve primjere, ili slušajući o slučajevima kada nekog starog čovjeka nađu mrtvog u stanu, Dom penzionera mi se čini kao dobro rješenje za ljude koji su sami. Skoro sam bila u Domu penzionera, ljudi se tamo druže, svaki dan imaju nekoga s kim će popričati, igrati neke društvene igre, imaju njegu, ne brinu o kuhanju, međutim, razočarala sam se kada sam shvatila da je malo starih koji mogu sebi priuštiti smještaj u Domu penzionera. Mogu samo oni koji imaju penziju među višim u Federaciji, ili kome neko, uglavnom djeca plate. Tako da bi se i o Domu penzionere kao nekom rješenju trebalo možda početi gledati sa manje predrasuda. Mada, ne znam, mišljenja sam, gdje god bili naši roditelji, sami ili u Domu, ne treba ih nikada zapostaviti, «odrađivati» posjete, svi ćemo nekada, ako bude sreće, biti stari.
Mnogi će biti stari ali ne i penzioneri, zvuči gotovo morbidno, ali umirat će dok su u radnom odnosu, jer su ga mnogi zasnovali dosta kasno, a do tada radili nacrno.
E vala i mene je dosta, šta sam se ja raspisala, a posao me čeka, ma vidi se ko planira živjeti bar sto godina.
Ugodan vam dan, igrajte Bingo, večeras je u igri neka velika lova, sudeći prema redovima ispred LOTO prodajnih mjesta. Bingo nam je mnogima nada u budućnost :) i finansijsko blagostanje.
Evo nam malo i Morisona, nekada smo ga puno slušali, a i gledali, mora se priznati.
