29.11.2007. Servisne informacije ...malo tuzlarija
Evo ga četvrtak, nema snijega ni behara pa da pjevamo "pade snijeg na behar, na voće" ali možemo stiže blato na voće (iz radnje). Jutra su hladna, mazija prava, dani su sunčani, padavina nema, smoga ima, magle povremeno, u zapadnom dijelu grada struje par puta nije bilo, vode imamo, i više manje sve je u redu kad se ugrubo gleda, u sitno bolje da ne gledamo.
Slika br. 2
Na prvoj slici se vidi jedna od mojih omiljenih radnjica, "dm" na Slatini, šta tu ima sapunčića, šampončića, gumica i četkica za kosu, kremica, lakića za nokte. Ima, nije da nema, i krpetina za prašinu, deterdženata, omekšivača, ali to je manje važno. Dalja analiza fotografije pokazuje dvije mlade ženske osobe koje stpljivo čekaju da pređu ulicu preko pješačkog prelaza prema "dm-u". Još ne znaju da sam sve što je valjalo u njemu kupila.
Druga slika pokazuje stariju gospođu koja prelazi ulicu. Uzalud što su nas učili da je najgore ići dijagonalno jer je naravno to najduži put do druge strane, pa još nije ni preko pješačkog prelaza. Vidite vi kakvu mi imamo omladinu :)
U nekim medijima pojavio se članak kako Lukavčanke ne daju muževima da idu u Irak, a kad ne daju Lukavčanke što bi Tuzlanke dale? To mora da je napisala neka žena kojoj je dosta čekanja, pa ti što odu u Irak isto kao prije oni na odsluženje vojnog roka kada se išlo po 3 godine. Znam jednu ženu koja je bila trudna, rodila, i evo i sada sama sa djetetom u čekanju muža, ali eto, tako se dogovorili, da se malo strpe dok se šta ne zaradi. Zaraditi se može dosta ali sve ima i drugu stranu medalje, valja to sve i izgurati. Borba je ovdje, vječita borba. Mi smo narod miroljubiv i borben, kako to može biti u istoj rečenici, to je druga priča. Ali nećemo o tome, idemo na hranu.
Hrana je tema o kojoj se uvijek može, a neću ja ni o tome puno, nema se kad, nego nikako da stignem napisati za one koji u Tuzli nisu dugo, da se kod nas kiseli kupus ima kupiti, lijepo hermetički zapakovan, glavica ili već pripremljeni listovi za sarmu. Tako to fino pedantno umotaju, dovoljno za jedan ručak, nema traženja odgovarajuće glavice rukom po onom rasolu pa ruka smrdi mjesec dana. U redu, priznajem da sam to uradila jednom ili dva puta ali dovoljno mi je to da se žalim i kukam.
Tako nas neki proizvođači (domaći su) maze, samo dođi s parama i svega ima. Eno domaći kolači, baš pravo domaći, upakovani i isječeni, nećemo valjda mi sjeći Bože sačuvaj i sakloni, i hljeb nam je isječen, kafa samljevena, mlijeko skuhano. Baš kontam, kad mi neko dođe na kafu da izvučem onaj mlin za mljevenje kafe, samo moram naći kafu u zrnu, pa da meljem na kuku.
Šta ja gluposti navalja i to samo zato što sam zaboravila šta sam htjela pisati, dešava se to i mlađim od mene.
Od ozbiljnih, preozbiljnih stvari, danas je sjednica Općinskog vijeća, šmrc šmrc, pa ko će sjediti joj, meni je najgore što meni kad je dosadno suze mi oči. Moja profesorica marksizma je uvijek mislila da sam ja neko jako tužno čeljade koje plače na času zbog bezbeli neke nesretne ljubavi, kao da takvih sa petnaestak godina ima.
Kad smo kod tog doba u životu, juče su javili da su na Rabu dvije djevojčice od 14 godina skočile sa zvonika crkve. Niko ne zna razlog, još kažu da su bile odlične učenice, vesele, komunikativne i slično. Dan kada će se ubiti su slale i SMS poruke i pitale prijatelje da li će im doći na sprovod. Strašno! Kako je moguće da neko tako zadovoljno izgleda a planira samoubistvo. Koga u stvari poznajemo u dušu, možda ni sebe, a ne druge. Ostaje nam jedino da bar probamo slušati ljude oko sebe te naslutimo tamne strane njihovih duša.
Da ja odmah stanem s pričom dok vam oči nisu počele da suze, od dosade.
Daj mi dan, daj mi sat, daj mi minut tišine, da iz daljine prvi put pogledam u sebe, pa da znam dal´ sam sam il´ s tobom sam rođen, je si li žena za mene .... pjeva vječito sanjivi ili tužni Žera, a možda su mu samo takve oči.
