TUZLARIJE - VIJESTI 05.12.2007.
Na marginama društva
Filipovićima je država i dušu uzela
Preuzeto iz Oslobođenja
Mira i Dragan |
Živote članova porodice Filipović iz Tuzle rat je oblikovao onako kako samo on umije. Prijatelji su normalnu atmosferu u ovoj četveročlanoj porodici zadnji put mogli osjetiti s krajem 1991. godine. Umjesto nekadašnjeg smijeha, suze iz avlije Filipovića komšiluk sluša svakodnevno. No, nažalost te iste suze malo ko primijeti, a kamoli proba obrisati.
ARBiH i HVO
Dragan Filipović je otac. Nekadašnji borac i Armije BiH i HVO-a. Po nacionalnosti je Srbin, mada se smatra „čistim Bosancem“. Voli reći i da se borio za svakog i svašta, a najviše za svoju Bosnu i Hercegovinu. Ipak, dodaje, borba mu je dala malo dobra. Od 1992. u njegovom životu samo su jad i bolest.
„Doveden sam do toga da pokušam dignuti ruku na sebe. Nemam više izlaza. U posljednja tri mjeseca dobio sam 150 KM od biroa kao demobilisani borac, a lijekovi koje trošim za liječenje depresije iznose 140 maraka. Kako prehraniti porodicu sa deset maraka? Kako?“, ogorčen je Dragan.
Porodicu Filipović, osim Dragana, čine i supruga Mira, 23-godišnja kćerka Monika i 16-godišnji sin Vedran. Od njih četvero niko nema legalno pravo na liječenje -Dragan je nedavno dobio otkazu fabrici obuće “Aida”, a iz Zavoda za boračko-invalidsku zaštitu mu već godinama ne žele pomoći. S druge strane, posttraumatski stresni poremećaj, od kojeg boluje Dragan, postao je sindrom cjelokupne porodice.
Novac za liječenje
Mira to najbolje objašnjava:
„Danas razmišljam šta ću djeci sutra skuhati, a znam da malo imam. Najteže mi je kad djeca traže. Svi imaju nešto, a moja porodica je ispunila cilj kad ima hljeba“, priča nam Mira. Ne želi kuditi svoju djecu, no priča nam Mira da i oni postaju sve više agresivni, „jer neimaština čovjeka dovede do tog“.
Nekoliko dana prije razgovora za Oslobođenje Dragan je izašao iz bolnice. Na tuzlanskom Univerzitetsko-kliničkom centru je ležao 21dan. Sada valja od onih 150 maraka izdvojit i duplo više novca kako bi se platilo liječenje?!Borac Filipović kaže da to neće ispoštovati. Jednostavno, nema od čega.
Nekada sretnu porodicu i normalan život rat je pretvorio u zemaljski pakao. Sada, za njih je država Bosna i Hercegovina najgori „Lucifer“ u svemu tome. Porodici Filipović je i dušuuzela ...
Kako dalje, pitamo ih za kraj. Gledaju nas blijedo i taj pogled nas na moment jako uznemirava. Ipak, njihov stisak rukei Draganove riječi: Ne znam, ali moramo dalje – ostavile su na nas najdublji pečat koji jedna ljudska sudbina može utisnuti.
(Almir ŠEĆKANOVIĆ - Oslobođenje)
(tuzlarije.net)
|
