TUZLARIJE - Sasvim otvoreno Dino Kalesić o Kapiji

TUZLARIJE - VIJESTI

06.12.2007. Broj citanja: 904
Sasvim otvoreno
Dino Kalesić o Kapiji

Polazeći od činjenice da se neki Kapije sjete samo 25. maja, a da je onima koji su nekoga izgubili te kobne majske noći 1995. godine Kapija stalno u mislima, razgovarali smo sa Dinom Kalesićem, ocem najmlađe žrtve, dvoipogodišnjeg Sandra.
Dvanaest godina je prošlo od ubijanja 71-og civila i ranjavanja 200 ljudi ispred Kapije. Građani Tuzle suosjećaju sa svima koji su tada nekoga izgubili, svaki 25. maj obilježava se dostojanstveno, ali samo oni, kojima je neko, njima blizak ubijen ili ranjen, zna kako mu je i šta mu je u duši. Često prođem Slanom Banjom, na memorijalnom spomen obilježju uvijek je neko od roditelja, sami sa svojom tugom, bez kamera i foto aparata.

Kako se osjećate, kako to sve izgleda nakon dvanaest godina ?

- Nakon 12 godina sve je isto, i dan danas, ako išta i sanjam, ako razmišljam o bilo čemu, onda mi je taj momenat pred očima, dakle Kapija. Interesantno, skoro svaka slika se vraća u izvornom obliku, baš kako je i bilo. Gradina. To su baš bile teške, ružne slike, kada trčim, nosio sam Sandra, gazio po tijelima, gazio po rukama, tako i na Gradini, preskaćeš preko ljudi koji su na podu. Logično je da su to nesvakidašnje scene, momenti kojih se ne možeš ne sjećati. Ali, to su stvari koje su ispričane milion puta, to su stvari koje svako od nas nosi sa sobom i ponavljanje, odnosno prepričavanje svega toga po ko zna koji put, polako liči na patetiku.

Desilo se što se desilo, sudbina je tako htjela, puno je slučajnosti, puno nekih situacija koje čovjek ne može objasniti, jednostavno sudbina, tako je bilo zapisano na onoj ceduljici koju svi mi imamo i na kojoj nam je svima određeno kad i šta će se desiti. Recimo, tada sam radio na Kantonalnoj televiziji, nikada, cijeli rat nisam imao slobodan dan, radilo se od jutra do mraka. Taj dan sam prvi put uzeo slobodan dan. Godišnjica braka, izađemo naveče, pratili smo jednu prijateljicu koja je išla za Ameriku, sjednemo u "Play Off", zatim odemo u drugi lokal, i to se i desi, deset minuta prije granate prešli smo u drugi lokal. Da nismo otišli iz "Play Off"-a to se ne bi ni desilo, jer je moj "Golf" bio upravo na mjestu na kojem je štitio "Play Off".

To su ti neki filmovi, neki flesh beck koji se i dan danas pojavi kada je to u pitanju i kad čovjek dobije potvrdu da na vrlo malo stvari sam utiče. Znači, to je nešto što ću ja cijeli život da pamtim i da nosim u sebi, i nema potrebe ni obaveze, govorim u svoje ime, niko drugi da se opterećava tim stvarima. Čovjek boluje sam, i ja i svi ostali koji su ranjeni, ili nekog izgubili na Kapiji, znamo šta osjećamo i kako nam je. Ali želim da se konačno, evo više od 12 godina nakon Kapije, o toj tragedije govori u drugom, konkretnom tonu i bez patetike, bez potresnih slika i bez upotrebljavanja Kapije za neke druge svrhe.

Mislite da se o Kapiji govori kada je potrebna kao podloga za neki prilog, da se ne govori na pravi način?

- Ja imam malo oštriji jezik, uglavnom ono što kažem, kada je u pitanju Kapija, to je moje razmišljanje, moj stav, ne mora značiti da je ispravan. To medijima ne odgovara pa nakon ovakvog razgovora izbriše se, niko to i ne emituje jer im to i ne odgovara. Tragom tih informacija, znajući moj stav, novinari su prestali i dolaziti.

Neki ipak dođu. Mi smo radne kolege nekih 15 godina i nekima ja i ne mogu da odbijem zahtjev za razgovor na ovu temu, ali se trudim da nekima, recimo sarajevskoj FTV, ne dajem izjave od posljednjeg intervjua Arijani Saračević za "60 minuta" prije nekoliko godina.

Tada sam dobio potvrdu svoje teze da je to plaćenička, Lagumdžijina emisija, da ekipa koja je realizuje predstavlja sve što čini i jača antagonizam između Tuzle i Sarajeva, predstavlja sve što je ružna i mračna strana novinarske profesije. Tada je navedena novinarka pravila razgovor samnom o Kapiji, a u cilju iskorištavanja Kapije kao alibi za Tuzlansku kolonu.

Nedavno ponovo pristanem da govorim o Kapiji za istu emisiju, samo za drugog člana iste te ekipe, i ponovo napravim grešku. Želja mi je da se o Kapiji govori ali jednostavno, ljudi koji to rade nemaju obzira ni prema čemu, nemaju karaktera, obraza, i što bi u jednom filmu rekli "nemaju ti bona oni duše". Čovjek nije iz Tuzle i on ne osjeti tu Kapiju, i ne doživljava je onako kako je Tuzlaci doživljavaju. A lijepo sam ga upitao: "Imaš li dovoljno vremena i smiješ li objaviti sve što kažem"? Odgovor je bio pozitivan i nakon razgovora od 15 minuta objavljeno je 15 sekundi samo onoga što je trebalo da se iskoristi u druge svrhe i naravno, sa potresnom insertažom.

Ne razmišlja taj novinarski početnik kako je roditeljima koji gledaju raskomadana tijela svoje djece. Njemu je samo bitno da ga po čaršiji neko pozdravi i kaže kako je uradio dobar prilog, da malo prošeta asfaltom i naravno, da ispuni zahtjeve nametnute iz Sarajeva.

Nakon ove vremenske distance od jednog od najvećih zločina nad civilnim stanovništvom u minulom ratu, kada su se neke kockice morale posložiti, koga krivite, da li se ovo na neki način moglo spriječiti, policijski sat je bio na snazi, rat je bio?

- Da me se ne shvati pogrešno. Ja nikog ne krivim za ono što se meni desilo. Ujedno, ne želim da se stvori slika o tome kako ja, ili mi roditelji, i mi ranjeni, vječito nešto zakeramo, tražimo, iznivljamo itd. Ja za ono što se meni desilo krivim samo sebe. Kako je u jednom djelu rekao Jovan Dučić: "Za svaku našu nesreću, kriva je ili naša lakoumnost, ili gordost, ili glupost ili porok". Ja sam u ovoj rečenici (mada novinari izbjegavaju da me citiraju valjda zato što je iskorišten citat Jovana koji je iz Srbije?!) pronašao sve ono što je dovelo do nesreće, bar kada sam ja u pitanju. To i objašnjavam tako što nijedan normalan čovjek neće usred rata, izvesti dijete od 2, 5 godine u centar grada i misliti kako neće zapucati (lakoumnost), niko normalan u ratnim okolnostima neće govoriti u sebi: "ma ko ih j..., šta nam mogu" (gordost), niko normalan nije toliko glup da bude u svim tim okolnostima i lakouman i gord pa zbog par piva s društvom (porok) izađe na Kapiju.
Znači, sve sebi pripisujem, ali ako se već u medijima govori o ratnim stradanjima, ako se zločinima bavi tužilaštvo, valjda mogu i Kapiju tretirati onako kako zaslužuje. Ali ako uđemo u analizu svega, otkrit ćemo milion grešaka na svakom koraku.

Krenuvši od vremena prije nego što će se rasplamsati rat čije su tragične razmjere nesagledive, šta su po Vašem mišljenju bile kardinalne greške?

- U BiH je generalno puno grešaka, počev od one greške ´91. godine kada nije potpisan "Lisabonski sporazum", da mi analiziramo sve te greške trebalo bih nam sedam dana priče. Smatram te greške temeljem svih analiza koje sam prebacivao u svojoj glavi, smatram i grešku i što je neko dozvolio da se Kačavenda vrati u Tuzlu, i da apsurd bude veći, blokiraju nam cestu kada se gospodin vraća kući, a sada ga dočekuju i u Gračanici, Gradačcu itd. Zašto sam to pomenuo? Mi imamo jedan veliki problem u državi koji se zove linija nezamjeranja nakon rata. Imamo tužitelje koji ne žele da se bavimo određenim temama, jer ukoliko dođu do istine, činjenica, može im to sutra neko zamjeriti iz reda drugih naroda i možda zakočiti njihov napredak. Nas ne treba da iznenađuje zašto je gospodin Jurišić ni kriv ni dužan uhapšen u Beogradu. Gospođa koja je u televizijsku emisiju pozvana da nam pojasni i kaže šta će Tužiteljstvo uraditi, kaže nemojte mene ništa pitati, ja nisam upoznata sa slučajem, a ja treba da napredujem, treba da budem unaprijeđena (sreća na tom mjestu je Šesenam Ćosić).
Mi smo htjeli da dokažemo da imamo tri T, prvo smo bili multietični pa sada smo tolerantni, a ispadamo jako glupi. Ne trebamo se mi ufuravati u taj naziv, taj status multietičnosti, mi smo takvi. Ne treba nama ni jedan ni drugi, ni peti političar da nam to kaže. Meni ne smeta ni jedan Srbin ni Hrvat nakon svega što se dešavalo, ali neke stvari treba izvesti na čistac. Nas ne treba čuditi ni što je presuda u Hagu za Srebrenicu onakva kakva jest. Temeljem svega ovoga što sam rekao ne čudi ni što se za Kapiju nije ništa uradilo. Ovo je jedan par rukava.

Novinar ste, radili ste u puno medijskih kuća, u novinarstvu ste već petnaest godina, ocijenite odnos medija prema Kapiji?

- Nukleus problema čine dvije komponente. Jednu sam rekao, a druga je po meni jako bitna i zakazala je, a to su mediji s kojima smo počeli ovu priču. Mediji se Kapije sjete, ili dan dva tri pred 25. maj, ili ako je to za potrebe one ekipe koja radi na FTV, pa su na platnom spisku Zlatka Lagumdžije, pa im to treba za druge svrhe, recimo radi poređenja 15. maja i dizanja optužnice protiv ljudi iz Tuzle. Ja stojim iza toga da su ti ljudi izvanredno pripremili odbranu Tuzle i tu im treba svaki Tuzlak skinuti kapu, i učiniti sve da se odbrane na sudu u Bijeljini, i Beogradu. Ali zašto ići tako nisko, govorim o onima iz "60 minuta", pa poslati ekipu da snimi nešto za Kapiju, i kao: "oni nas sude zbog odbrane grada a niko nije odgovarao za Kapiju" itd. Nisko je to i žalosno. Uvijek se koristi u druge svrhe, nikada konkretno i direktno.

Imena devet oficira su objavljena, uradila je to Fondacija, u kojoj su ljudi koji nemaju direktnog, na njihovu sreću, kontakta sa Kapijom, niko njihov nije ranjen ili ubijen. Ali objavljena su imena tih devet oficira, uhapšen je jedan, a ovih ostalih nigdje nema. Pa nije niko blesav da 12 godina nakon toga sjedi u kući, ili u onom četničkom leglu koje ni Tito nije uspio očistiti, Bosanskom Petrovom Selu, naravno da su se razbježali i da ih nikada neće ni uhapsiti.

A zašto ta Fondacija nije objavila imena naših ljudi koji su na spisku u Beogradu, da ljudi znaju, da ih ne zadesi sudbina Ilije Jurišića?! Ja skoro svakih 10 dana prelazim u Srbiju, tamo mi živi sestra već 25 godina, i svaki put me provuku kroz kompjuter i traže da li je moje ime na listi. To se pitam, a uopšte me ne čudi jer ponavljam, u ovoj državi je puno grešaka, ovo je država apsurda, pa kad je naš Ilija uhapšen, sve agencije u državi objave kako Ministarstvo inostranih poslova BiH čini sve da oslobodi Ivana Jurišića!!! Pa nisu se udostojili ni da čovjeku ime zapamte! To govori o ovoj državi i njenoj prijestonici. Sve ide sporo i traljavo. Koliko god ja ne volio Sarajevo, i ne prihvatam, i ne priznajem ga kao glavni grad, oni svoje Markale obilježavaju skoro svaki mjesec, da ne pretjeram ali eto bar u dva tri mjeseca, dođe neka strana delegacija, polože cvijeće, ali eto bar se pomene, a o Kapiji skoro ništa, ali ne čudi kad ni ovdašnji mediji skoro da ne rade ništa sem za godišnjicu, apsolutno neshvatljivo.

Da li je Općina Tuzla mogla uraditi više po pitanju Kapije. Kada se desila tragedija na Kapiji gradonačelnik je bio Selim Bešlagić, sada je Jasmin Imamović. Dan, kada je toliki broj mladih sugrađana izgubio život, dostojanstveno se obilježava, slažete li se s tim?

- Općina Tuzla, ono što je uradila je dostojno, dostojanstveno, ne smije se i ne može poreći, postoji memorijalni centar, urađen je i spomenik na Korzu gdje je pala granata. Koliko boraca mi danas imamo da su poginuli u odbrani države?! Ovo su ipak bile civilne žrtve, došli smo da popijemo kafu, sok, pivo, prošetamo i da idemo kući. Mi koji smo ranjeni i koji imamo nastradale u porodici imamo prekrasan memorijalni centar. A ima jedan ogroman broj boraca koju su branili zemlju, nisu pili kafu ili pivo, kao ja, nego su branili zemlju i poginuli. Tim ljudima još uvijek nije izgrađeno nikakvo obilježje ili je sve na bazi incidenta, dakle, od grada do grada. Ratni vojni invalidi su na rubu egzistencije. Ljudi su prevareni nevrijednim knjižicama, itd. Ako ćemo gledati ovu stranu, za Kapiju je objektivno urađeno više nego što se i očekivalo, s te strane sva priznanja za Općinu, ne zato što je bio Selim Bešlagić pa je došao Jasmin Imamović, pa su to digli. Generalno to je Tuzla, i meni je logično da će se Tuzlaci tako ponašati. Ali s druge strane je neshvatljivo da iz Općine nema inicijativa da se apeluje, utiče na Kantonalno Tužilaštvo da se povede istraga, odnosno privede kraju. Ja sam u Kantonalnom sudu dao izjavu o Kapiji, čini mi se ´97. ili ´98. godine i ništa, zapisnik je vjerovatno izgubljen i bačen. Ne znam da li je iko postavio pitanje šta je sa tim spisima, zašto kupe prašinu, i kako tužilaštvo kaže da nema dovoljno dokaza itd.

Znači, mi stalno imamo potrebu da govorimo da smo nešto, ali nikako da shvatimo da nema potrebe da ističemo ono što mi Tuzlaci jesmo i što nosimo u genima. Svako ko zna istoriju Tuzle, ko zna sastav Tuzle, zna koliko je tu, kako političari vole reći, pripadnika drugih naroda, njemu je jasno da Tuzla i Tuzlaci u genima, rođenjem nose multietičnost i toleranciju. To ne treba naglašavati kao predizbornu frazu jer to počne da iritira. Postavljamo se u inferioran položaj prema svima ostalima da bi bili tolerantni.

Onog momenta kada je Ilija Jurišić uhapšen, bilo je logično da se zatvore granice sa Srbijom. Meni je to teško reći, moja sestra živi 25 godina u Loznici, ja idem svakih 15 dana u Srbiju, jedan od mojih najboljih prijatelja je Tuzlak pravoslavac, Dragan Tešić, itd, ali sasvim je logično da se zatvorila granica i da niko iz Srbije ne može ući bez vize. Jer uhapsiti čovjeka bez ikakvih posljedica, to se samo Bosni i Hercegovini može desiti. Strašno je to, čovjek je bolestan, ako ostane ovako on neće doživjeti Novu godinu, a njih u Sarajevu apsolutno to ne interesuje.

Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine, po mnogima, da se tako izrazim, kupi bosanski kajmak, koje je vaše mišljenje o odnosu glavnog grada prema ostalim bh gradovima?

- Kada su potpisali nesretni Dejton ja sam rekao da će se prije Sarajevo kompletno izgraditi nego sto će se popraviti ceste u Tuzli, i to je istina. Tuzla ima udarne rupe na cesti, nemamo zelenog vala, a Sarajevo je kompletno, osim dijela Vijećnice, urađeno, kao da nikada granata nije pala u Sarajevu. Ništa ostalo ne postoji, ni Zenica, ni Bihać, ni Mostar, ni Banja Luka. Mostar je tragedija, ogromna kao Srebrenica, ko je bio u dijelu grada koji se zove muslimanskim dijelom, sve mu je jasno, to je strašno, ali ništa to nije bitno, bitno je popraviti dva Unisova tornja. Sve se to projecira na kantonalnu i općinsku vlast. Svima je važno da dođu do Sarajeva i idu linijom nezamjeranja.

Razočaran sam u sebe, ne krivim nikoga, razočaran sam što nisam imao dovoljno pameti da ne izađem 25. maja u grad, imali smo mi zabranu kretanja, bio je na snazi policijski sat. Pogrešno je reći da je Selim Bešlagić kriv što nije poštovan policijski sat. Pa ne može meni Selim doći i reći "ne izlazi Dino jesi li normalan", pa svakome da uđe čovjek u kuću i upozori na policijski sat. To je kretenizam izjaviti nešto tako. Čovjek i svi njegovi saradnici su uradili čudo u ovoj Tuzli i nastavlja se taj ispravan tuzlanski put. Dakle, ja nikoga drugog osim sebe ne krivim, to je jedno ogorčenje, drugo je što sam ostao u BiH, imao sam priliku da odem ´91. a onda dolaze, kao kotaleralna šteta, sitna svakondevna ogorčenja i razočarenja ovom državom.

Kada se Kapija desila strašne slike su obišle svijet, ali kratko, nisu to slike koje na zapadu rado gledaju. S obzirom na mladost koja je tu izginula, emocije su velike, svi koji su iz Tuzle, kojima je poznato kako se nekad izlazilo, nisu mogli biti ravnodušni prema Kapiji. Međutim, kao da su neke očekivane reakcije izostale. Koliko je po vama slučaj Kapija poznat u zacrtanim granicama Bosne i Hercegovine?

- Obišao sam cijelu Bosnu i Hercegovinu, i RS i Federaciju, uzduž i poprijeko, mislim da nema mjesta gdje nisam bio nakon rata. Katastrofalno je i poražavajuće, za mene najveće razočarenje, da sam u 95 % slučajeva ljudima koji ne gravitiraju Tuzli morao objašnjavati šta se desilo na Kapiji. U Zenici, Mostaru, trošio sam sate i sate da im objasnim da se desila Kapija. Ne može se porediti ni izjednečavati ni jedna tragedija, svaka je tragedija ogromna, ali ako ćemo statistički gledati, Kapija je tragedija koja je odnijela najviše žrtava, dakle 71 život i preko 200 je ranjeno. Bilo je puno i onih koji su lakše ranjeni, nisu evidentirani, mnogi su otišli iz Tuzle, zato se taj broj sveo na 170, zatim prosjek godina poginulih, sve su to podaci koji govore da je Kapija nakon Srebrenice najveći zločin i tragedija koja se desila u Bosni i Hercegovini. Cijela Bosna i Hercegovina zna za Markale a 50% Bosne i Hercegovine ne zna da se Kapija desila. Sve su to teške i bolne spoznaje, sve je ovo temelj za jedno veliko ogoročenje državom u kojoj živimo. Ujedno, sve ovo, ukoliko ne dođe do poboljšanja u radu tužilaštva, hapšenja i osuđivanja odgovornih može dovosti do novih tragedija. Ako uhapse odgovorne, mada je Arsić odmah poslije 25.05.1995. pobjegao u Srbiju, i ako ih sramno osude kao što je to bio slučaj sa "vukovarskim ubicama", onda ne treba iznenaditi da dođe i do osvete. Previše je i dosta je onog našeg bosanskog "merhametluka" i opraštanja i tolerancije i sabura. Ispadamo glupi. Nezadovoljstvo presudama može spriječiti tužilaštvo radeći svoj posao i mogu puno doprinijeti mediji prenoseći istinu, autentične izjave sagovornika, ne težeći senzacionalizmu i patetičnosti.

Trebamo samo svi biti profesionalci u svom poslu. Trebaju novinari da shvate da imaju kičmu i da će kad-tad proći vrijeme podobnih, a doći vrijeme sposobnih. Trebaju početi raspolagati svojim misaonim procesom, a ne zbog sitnih interesa dozvoliti da to drugi rade za njih. Šta nam se može desiti? Ništa. Možemo biti svoji, iskreni, profesionalni, originalni, korektni, a u svemu možemo biti ljudi. Ili kako je Salvador Dali, kad je već bio teško bolestan, i pred smrt rekao okupljenim oko njegovog kreveta, "pa šta i ako ostanem živ"?! Nije teško biti čovjek, teba samo pokušati, završava svoju priču Dino Kalesić.

Prošlo je dvanaest godina od tragedije na Kapiji, koliko će još proći dok odgovorni za ovaj strašni zločin budu kažnjeni, a pitanje je da li će ikada i biti kažnjeni. Već dvanaest godina slobodno žive, oni koji su tuđe živote prekinuli, a njihove roditelje, rodbinu i prijatelje ostavili da cijeli život žive sa prazninom koju je gubitak najbližih ostavio. Ako se desi da nekada zločinci i budu kažnjeni nema te kazne koja će te praznine u duši nadomjestiti.

S.M.

(tuzlarije.net)