TUZLARIJE - VIJESTI 09.12.2007. Broj citanja: 506
Tuzlanski novinari o tuzlanskom novinarstvu
Treba li uopšte podsjećati koliki je uticaj informativnih medija na formiranje mišljenja kod prosječnog čovjeka? Do skora je centralna informativna TV emisija «Dnevnik» za mnoge bila sveto slovo, velika većina ljudi nije sumnjala u njihov sadržaj niti se trudila da provjeri plasirane informacije. Prije, i u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, na najružniji način spoznali smo moć medija kada je u pitanju manipulacija informacijama. Postali smo oprezniji, neki pokušavaju izabrati medij kojem će vjerovati, a izgleda da je najbolje pratiti sve, pa onda istinu tražiti negdje u sredini, ne uzimajući ništa zdravo za gotovo.
Novinarski posao je težak, odgovoran, nekada opasan, pa nije ni čudo da se većina, kad im se pruži prilika, povlači u mirnije vode kulture i sporta, terena gdje će pouzdano imati manje problema. | Napomena: Nije svima kojima smo postavili pitanja bilo do priče, što samo po sebi govori i o njihovoj novinarskoj slobodi. Anketirani novinari nisu bili u istoj poziciji pri iznošenju svojih razmišljanja, neke smo uhvatili na "prepad" da govore u diktafon, drugi su svoja razmišljanja poslali mailom. |
Vrijedi li novinarska plaća rizika? Puno je primjera da oni hrabriji, kad dođu do "škakljivih" informacija i objelodane ih, veću štetu naprave sebi i svojoj porodici nego što otkrivena istina naudi velikim «ribama».
S obzirom da u Tuzli imamo nekoliko radio i TV stanica, dnevne novine i neke koje izlaze periodično, dopisništva većih informativnih kuća, portparole u javnim ustanovama, uključujući i internet portale, može se zaključiti da se u Tuzli priličan broj ljudi bavi novinarskim poslom, te da postoji nešto što se može nazvati tuzlanskim novinarstvom, bez namjere da se pod tim nazivom ukalupi i šablonizira ono što tuzlanski novinari rade.
Upitali smo nekoliko novinara šta misle o tuzlanskom novinarstvu, koliko su slobodni u svom poslu, koliko ih uredničke barijere onemogućavaju da iskažu svoju kreativnost i realizuju svoje ideje.
O tuzlanskom novinarstvu rakli su nam:
Renata Katić
Što se tiče samih tuzlanskih novinara smatram da na objektivan način pokušavaju izvještavati o onome što se zbiva u Tuzli, ali te informacije nisu dovoljno dobro pozicionirane između ostalih vijesti iz Bosne i Hercegovine. Prvo ide Sarajevo, Mostar, Banja Luka ... pa ono što ostane pripada nama.
Što se tiče samog položaja tuzlanskih novinara, mislim da to zanimanje nije ni dovoljno ni cijenjeno ni plaćeno. Osoba koja želi napredovati u ovom poslu osim što mora biti objektiva i kreativna, čini mi se mora biti i politički angažovana, jer je to možda jedini način da ovdje napreduje.
Ajša Mevkić
Kada govorim o tuzlanskom novinarstvu ne mogu da se ne osvrnem na to da smo tek prije godinu dana dobili prvu dnevnu novinu, što je dovoljan pokazatelj koliko je siromašno novinarstvo u Tuzli. Ima tu par radio stanica i televizija, ali se to sve sliva u centralu. Imamo par dopisništava, ali ne polaže se tome tolika pažnja koliko centrali u Sarajevu.
Sto se tiče moje kreativnosti, radim na jednom šarenom radiju koji ima i svoju novinu, tu mogu da iskažem svoju kreativnost, ne bavim se nekim posebnim istraživačkim novinarstvo. Mislim da novinari nisu dovoljno slobodni da mogu da se bave istraživačkim novinarstvom, samo najhrabriji mogu ali mi moj posao otvara mogućnost za nešto drugo, da se bavim reportažom, nekim sitnim ljudima, ljudima iz sjene, da budem relativno kreativna.
Almir Šečkanović
Što se tiče novinarstva u Tuzli to je vrlo problematično pitanje zato jer su u Tuzli prvenstveno stacionirana dopisništva velikih medijskih kuća. Liberalni režim koji vlada u Oslobođenju već godinama dopušta mi da iskažem svoju kreativnostu, tako da svaka moja riječ prođe bez uredničkih recenzija u 99% slučajeva.
Maja Nikolić
Teško pitanje. Što se tiče tuzlanskih medija ne bih se složila da novinari iz Tuzle rade adekvatno i pišu ono što stvarno jeste iz razloga jer pripadaju medijskim kućama kojima odgovara da novinari napišu onako kako odgovara medijskoj kući. Novinarstvo je jedan predivan poziv i treba ga iskoristi, ako se budemo drugima prilagođavali nikada nećemo moći izgraditi svoj spisateljski stil niti biti ono što jesmo. Stoga mislim da se trebamo prvo opredijeliti da napišemo onako kako stvarno jeste, istina je izazov, a tom se izazovu novinari ne bi trebali odupirati, jer samo tako mogu postati neko i nešto, odnosno ime, u novinarstvu.
Mirel Čeliković
Mislim da je tuzlansko novinarstvo dosta napredovalo u zadnjih nekoliko godina, sto je i logično s obzirom na veliku konkurentnost u broju medija, ali i hiperprodukcijom kadra zahvaljujući Odsjeku žurnalistike na Univerzitetu u Tuzli. I ako ćemo se voditi "onom" da između ostalog i kvantitet proizvodi kvalitet, onda je sasvim normalno da je primjetan veći broj kvalitetnih novinara. Uz to mislim da su tuzlanski novinari izloženi manjem pritisku nego recimo sarajevski, koje je i centar velikih medijskih kuća, pa su tako pod budnijim okom urednika i većom torturom onih koji žele utjecat na politiku medija.
Ja zaista nemam pritisaka niti ikakvih uslovljavanja šta smijem a šta ne, jer i sam uređujem i dobrim dijelom određujem kakve će se informacije plasirati iz Tuzle i Tuzlanskog kantona. I sve što mislim da je zanimljivo, korisno, što zaslužuje pažnju javnosti, što će nešto otkriti ili pomoći da se otkrije, bez obzira o kome se ili o ćemu radilo, ima prolaz i objavu. Iz takvog odnosa proistiće velika novinarska sloboda ali i odgovornost, sto mi omogućava da iskažem ono što je po meni, uz upornost i dobar njuh, u novinarstvu najbitnije, a to je kreativnost.
Selma Bukovac
Što se tiče novinarstva u Tuzli mislim da je ono dosta bolje i kvalitetnije nego u odnosu na one godine neposredno poslije rata čemu je doprinijelo i školovanje novinara, i drugačiji pristup ovoj profesiji. Smatram da ljudi koji se bave ovim poslom imaju slobodu u obavljanju svojih zadataka i da nema filtriranja „nepodobnih informacija“ kada se radi o komentarisanju i prenošenju određenih događaja. Treba uzeti u obzir i veliki broj privatnih medija koji takođe plasiraju necenzurisane sadržaje, naravno sve u skladu sa postulatima novinarske profesije. Takođe i jaka konkurencija zbog velikog broja medija na ovom prostoru, nameće novinarima potrebu za intenzivnim traganjem za informacijama, i objavljivanjem istih na objektivan način, bez obzira svidjelo se to nekome o kome se radi ili ne.
Druge medije van Tuzle i Tuzlanskog kantona ne bih komentarisala jer ne pratim dovoljno njihov rad. Pohvalila bih jedino Federalnu televiziju koja je jedna od rijetkih u državi čiji se novinari bave istraživačkim novinarstvom.
Kad sam ja lično u pitanju, svoj novinarski posao obavljam potpuno nesmetano i bez pritisaka. Imam slobodu da kritikujem ako za to postoji potreba i do sada se niti jednom nije desilo da neko od ljudi koje spomenem u prilogu negativno reaguje i da pokušava da me sputava u daljem obavljanju posla.
Samir Mujakić
Novinarstvo u Tuzli svelo se na puko praćenje dešavanja, drugačije rečeno, na dnevno bilježenje. Ko bilježnici istorije, pravljenje ličnog dnevnika. Danas sam bio tu i tu, vidio sam njega ili nju... danas je, danas je, danas je, ... pa nešto.
Veoma malo, u promilima, može se naći neko ko pokušava da istražuje o nečemu i da to lijepo sve posloži. Za takve bi Diogen ruku i krv dao. Ali to zavisi ko, šta, gdje, kada i zašto radi, te od politike kuće. Politika kuće zavisi od interesa kuće, a ponekad interes kuće se korisiti i za lično ili za nečiji lični interes. EPP ili PP
Ne postoji kritika (mišljenje). Ko kritikuje smatra se neprijateljem društva, a stvara i sebi neprijatelje i na kraju je sam sebi lični neprijatelj i počinje ratovati sam sa sobom. Taj nije demokrata, i taj novinar ne poznaje demokratiju opanaka i kaljača, i novu demokratiju koja je počela jednog ponedjeljka u jednoj brdovitoj zemlji na Balkanu. Blaćenje bez argumenata je loše po novinara. Ta pojava je česta i obično se prelomi novinaru preko leđa. Kritika sa argumentima, opet loše po novinara. Opet preko leđa. Kritika ukazivanja propusta subjekata društva koje se brine o nama da mirno spavamo praznih džepova, i da radimo na crno, ne pije vode. Ako nema mišljenja, ili se namjerno ili ne, izostavi druga strana u tekstu, nikom ništa. Dobar si politički i podoban ako ispunjavaš kao vojnik sve svoje radne obaveze i ne pitaš ništa.
Javne ustanove u kojima rade ljudi koji primaju plate od poreza naših roditelja, od onih koji imaju sreću da redovno primaju plate i da imaju uplaćeno socijalno i penziono osiguranje, koji su dužni pružiti informacije, ne daju ih. Šta će to nama novinarima. Budimo rudari i iskopajam ih. Narod ili puk, ne mora sve znati. Držati narod, puk, u neznaju je moć. Ako se narod bihuzuri sa pravim informacijama doći će do poremećaja u društvu. I opet ćemo mi novinari biti krivi. Novinaru se oprašta ukoliko ispunjava dnevno političke obaveze, možda čak i stranačke, kako bi ispunio bonus za novo radno mjesto ako piše:
-bez vrijeđanja,
-blaćenja,
-uz hvaljenje na sva usta svakakvih političkih aparatčika, poltrona i inih bjelosvjetskih neprovjerenih domaćih bizmismena, koji pošteno zaradiše vile i što šta, a vi niste pisali o tome kako se to tu našlo, o njegovom porijeklu imovine. Obično ostalo nešto od dajdže ili strica.
Kapital nema naciju, novac ima moć. Ne piše bez veze na američkim novčanicama In God We Trast (novac je Bog).
Novinarima se oprašta i ukoliko nisu bili politički naklonjeni, jer su bili u zabludi, pa su počeli pisati o pravim vrijednostima izmišljenih važnosti i volšebnim idejama malih političara koji imaju velike tajne o uvođenju BiH u EU. Novinari moraju biti obazrivi s kim se i kako se druže, te znati gdje koga poznaju i da se nikome ne zamjeraju, ili da nikoga od odgovornih ne bihuzure, jer može im neko zatrebati da pređu na bolje plaćeno mjesto, ne po znanju, već po babi i stričevima i poznanstvu. Obično odu u neku ustanovu za portparola, glasnogovornika za odnose s javnošću ili stranku. Nekima nedostaje elementarna pismenost, osnove kulture i vaspitanja. O poznavanju nekog stranog jezika, iskreno rečeno svaka čast nekim novinarima, znaju engleski.
Kada trebate doći do neke informacije morate naučiti skijati i to onu najtežu tehniku svladati, slalom. Nepoznavanje Zakona o slobodi pristupa infomacijama mogu prouzročiti više problema samom novinaru nego drugima. Nekada se u redakcijama postupa k'o u vojsci, prema naređenju. Pa ti sad budi novinar.
Ništa lično, samo radim svoj pos'o.
Dino Kalesić
Smatram da je novinarstvo na tuzlanskim prostorima, i uopšte na prostorima
BiH, pa ako hoćete i cijele šire regije na vrlo niskom nivou. Na ovakvo
stanje uticalo je nekoliko faktora. Prije svega devalvirana je profesija
pojavom velikog broja nekvalitetnih medija. Imate danas situaciju da se
televizijom ili radijem zovu kuće koje mogu gledati ili slušati stanari 3-4
ulice i na kojima radi svako ko poželi da ostvari san pojavljivanja ispred
kamere ili pred mikrofonom. Dalje, na uredničkim mjestima se nalaze
nekompetentni, pa biću slobodan reći, i novnarski nepismeni ljudi, a da ovdje
ne mislim na obrazovanje nego na iskustvo i znanje. Naravno da je poželjan
fakultet ali nije presudan, posebno nije značajan u današnjim okolnostima
kada studenti završavaju školovanje sa diplomom ali bez potrebnog znanja, no
to je druga, također interesantna tema.
Veliku smetnju predstavlja osnivačka pozadina medija u Tuzli zbog koje su, nikad nenapisanim i nikad neizgovorenim, ali vrlo jasnim stavovima, određena i programska opredjeljenja.
Dalje, problem predstavlja i nepostojanje inventivnosti i istraživačkog
duha kod onih koji se u Tuzli bave novinarstvom. Vrlo je značajno pomenuti i
nepostojanje osnovne kulture i kućnog odgoja kod većeg dijela onih koji su
zalutali u novinarsku profesiju. Činjenica je da su danas novinari u Tuzli
uglavnom "zapisničari" zbivanja u gradu i institucijama, bez ozbiljnog i
problemskog pristupa temama koje prate. Ipak, sve su ovo stvari koje se mogu
jednim ozbiljnim prilaskom vrlo značajnoj profesiji otkloniti. Treba
vremena, treba stručnih i iskusnih ljudi na pravim mjestima i moglo bi se u
Tuzli, naravno na 50% manje medija, Tuzlacima pripremiti mnogo kvalitetniji
program, bogatijih sadržaja ali prije svega sa ispunjavanjem osnovnih
novinarskih zadataka, dakle, pravovremenog, istinitog, provjerenog
informisanja i edukovanja. Zaboravljena je činjenica da mediji imaju vrlo
važan zadatak edukovanja.
No, generalnim krivcem za sumornu ocjenu tuzlanskog
i bh novinarstva smatram, jednu u nizu stranih špijunskih organizacija, sa
zločudnim nazivom RAK. Mislim da je vrlo pogrešno i nedopustivo da jedna
takva organizacija, sa takvim profilom zaposlenih kroji medijske i novinarske
okvire u našoj zemlji.
Nameće se zaključak da je mišljenje o tuzlanskom novinarstvu formirano na osnovu objektivnih pokazatelja i ličnog iskustva svakog novinara. Mnogo zavisi za koga i koliko rade kao i osjećaja za pravdu, poštenje, iskrenost koju svi u sebi nose ili ne, bez obzira na zanimanje kojim se bave.
(tuzlarije.net - S.M.)
|
