TUZLARIJE - VIJESTI 14.12.2007. Broj citanja: 3265
Stare slike pričaju
Slike Tuzle, ratna ´94.
Sve slike koje možete vidjeti u nastavku potiču iz ratne ´94. godine. Dobili smo ih od jednog našeg čitaoca ali nažalost, nisu nam poznata imena autora.
Gledajući ove slike stiče se utisak da se sve to dešavalo davno i nekako je daleko, a nije ni davno ni daleko. Raspad bivše Jugoslavije donio nam je rat, po surovosti jedan od najgorih. Ipak, zahvaljujući dobro organizovanoj odbrani grada, Tuzla je prošla dobro u odnosu na mnoge gradove Bosne i Hercegovine.
U Tuzli nije bilo logora, masovnih silovanja i ubistava ali je bilo jako teško biti zatočenik u rođenom gradu. Nije se moglo izaći na miru u strahu od granatiranja, ići u školu, na posao. Rijetko je bilo vode, struje, grijanja, telefoni više nisu nego što jesu radili, a najgora od svega bila je glad. Godina kada su slike snimljene, 1994., bila je još dobra u odnosu na kraj ´93. kada su Tuzlaci izgubili na desetine kilograma u nedostaku hrane.
Oni koji nisu kopali nikada, ispred zgrada, u travnjacima, pravili su male bašte, prodavalo se iz kuće sve što se moglo, nekada skupo plaćene stvari davale su se za kilogram šećera, brašna, malo ulja. Neki su stvari iz kuće davali momcima koji su za njih prodavali pa uzimali neki procenat, a neki su prodavali sami.
Kada bi bili u kući gledali bi u prozore na koje smo lijepili trake da se u slučaju granatiranja staklo ne raspe puno i ne povrijedi još više. Dok gledam ove slike, nakon 13 godina, u meni se budi neka čudna mješavina osjećanja, između tuge i bijesa. Oduzeli su ljudima godine života, preživjeli će cijeli život nositi traume rata u svojoj duši, nekima su uništili djetinjstvo, a gdje su svi oni ranjeni i pobijeni? Ne može to niko i ničim nadoknaditi.
Dosta se o ratu pričalo, i bilo bi lijepo skupiti što više priča običnih ljudi, priča o preživljavanju. Uz svu tu muku, neobično je, koliko se svijet znao zezati. Sjedimo u mraku pa se smijemo, na svoj račun, ili sjećajući se neke stare raje, koja se usput malo kome javljala. Zaboravljeni nekada od onih za koje smo mislili da bi za nas i život dali, smijali smo se, zamišljali kako ćemo u miru biti sretni, kako ćemo jesti, kako ćemo opet imati svega kao nekada.
Mir nam nije donio sve što smo mislili da hoće. Nekada se s nekim «ratnim drugovima» i na ulici ne pozdravimo ko' nekad, otuđili se, poslovi nas razdvojili, zaboravilo se da smo uz jednu svijeću sjedili, pričali i pričali. Uz priču puno se i čitalo, šta će svijet raditi, nekako puno slobodnog vremena pa se čitalo, čitalo i zaljubljivalo. Baš te ´94. puno se Tuzlaka odlučilo da stupi u brak, a neki i da djecu rađaju.
Baš nešto mislim, da smo mogli slati slike kao sada preko interenta, bi li to uticalo više na one koji su mogli zaustaviti rat, bi li ta istina kroz fotografije brže stigla do nekih koji se baš onako vole praviti blesavi, valjda im lakše tako živjeti.
S.M
(tuzlarije.net)
|
