TUZLARIJE - VIJESTI 17.12.2007. Broj citanja: 1427
“Hrvatski glasnik” obilježava 15 godina postojanja
Ljubav je u prednosti
Piše: Fatmir Alispahić
Kad se zagleda u katoličku, a potom i hrvatsku povijest tuzlanskog kraja, uočava se strateška urednost pojava, kakva nije svojstvena balkanskim komotnostima i fatalističkim predanostima sudbini. Hrvatski znakovi u bosanskoj historiji imaju jednu zajedničku, dominantnu nit: predanost budućnosti. I danas, kad postoje kao historiografski fakti, iz njih kipti ambicija da se nadraste svoje vrijeme, da se bude veći od mogućnosti, da se buduće generacije intoniraju u duhu tog zalaganja za hrvatski i bosanski boljitak.
Domaćinski u budućnost
Šta god da su kroz povijest, u organizacionom smislu, činili Hrvati župe Soli, to je sobom nosilo stamenu sigurnost da će se biti i živjeti na svojim ognjištima, što podrazumijeva i planski, domaćinski odnos prema budućem vremenu. Iz te urednosti povijesnih i kulturnih pojava kao da izvire sigurnost koju ova nesretena zemlja nikada u kritičnoj masi nije imala: izvire posve prirodno shvaćanje da je ovo ovdje NAŠE, hrvatsko koliko i bosansko, bosansko koliko i hrvatsko, i da ne postoji ništa što bi moglo poremetiti lagani i otmjeni vremenski hod; uostalom, kao kod svih evropskih naroda.
Da li govorili o osnivanju Hrvatskog pjevačkog društva Majevica, iz 1896, ili o osnovanju Zavoda Kraljice svete Krunice, od časnih sestara Kćeri Božje ljubavi, trinaest godina prije, ili pak o pokretanju “Hrvatskog glasnika” 1992. godine – mi zapravo govorimo o jednoj te istoj priči, u kojoj se samo biološkim slijedom smjenjuju likovi koji odmotavaju istoznačnu fabulu, čiji je cilj da sačuva i afirmira, nadogradi i razgrana hrvatski bitak u tuzlanskom kraju. Kulturno prisustvo katoličkog i hrvatskog bogatstva u tuzlanskom krugu, mora se reći, kroz povijest je mnogo dominantnije u odnosu na samo fizičko prisustvo Hrvata; tako je bilo s kraja 19. stoljeća, tako je i na početku 21. stoljeća; ni muslimanska ni pravoslavna društva ne uspijevaju, ili ne žele, ili ne znaju, biti tako prisutna u društvenom životu Tuzle. Vrijedi istaći požrtvovanost Hrvata kada je riječ o shvaćanju temeljnice svake nacionalne higijene - da nema individualnog dobra bez činjenja za kolektivnu dobrobit, kao snagu svakog pojedinca. Jedino visokim stupnjem shvaćanja individualnih obaveza u zajedničkim perojektima, moguće je objasniti tako razvijenu i bogatu mrežu hrvatskih projekata u kulturnoj povijesti Tuzle.
Fascinantna je povijest hrvatskih institucija u tuzlanskom kraju. Blagodareći mreži katoličanstva, koja se okrijepila nakon dolaska Autrougarske, Tuzla se u oblicima društvenog života, kod sve četiri konfesije, primakla, i pratila ritam, evropskih sociokulturnih pomaknuća. Primjerice, Tuzlaci su bioskop vidjeli tek koju godinu nakon Nijemaca, Francuza ili Engleza; sva druga evropska strujanja, pa i kada je riječ o institucionalnim vidovima društvenog života, u Tuzli su se iz Evrope prelivala za sve manjim kašnjenjima. Tuzlanski katolici, među kojima je 1895. godine četvrtina bila nebosanaca, prednjačili su u povezivanju Tuzle i savremene Evrope.
Tradicija kao izvor sadašnjice
Do Drugog svjetskog rata osnovano je petnaestak različitih hrvatskih društava, koja su se bavila kulturnim, prosvjetnim, privrednim, sindikalnim i sportskim aktivnostima, kao što su: Društvo hrvatskih žena, Hrvatski sokol, Hrvatska narodna zajednica, Organizacija radnika Hrvata, Hrvatski radiša, Društvo rudarskih i tvorničkih radnika Hrvata, Gospodarska i seljačka sloga, itd. Iz ovih nekoliko primjera se vidi da su Hrvati tuzlanskog kraja imali razgranate strukovne udruge, dakle posve institucionaliziranu brigu o svim vidovima djelatnosti.
Nakon višedecenijskog spaljivanja nacionaliteta na lomači, te komunističkog priječenja makar i kulturnih oblika nacionalne institucionaliziranosti, dogodit će se da HKD Napredak (osnovano 1909) obnavi svoj rad u novembru 1990, a Društvo Hrvatski dom (osnovano 1913) u martu 1993. godine. Ovi nesumnjivo povijesni događaji od prije desetak godina, već su u vremenima rata osjetno doprinijeli obogaćenju kulturnog života Tuzle, ali i reafirmaciji hrvatskog kulturnog bitka u ovome kraju. Narednih godina naročito će biti zamjetna bogata muzičko-koncertna aktivnost hrvatskih društava, te Crkvenog mješovitog pjevačkog zbora, koji djeluje u okviru Župe Svetog Petra i Pavla u Tuzli.
Samo postojanje i djelovanje hrvatskih kulturnih udruga ne bi imalo puni smisao bez aktivne spoznaje da je današnjica tek vrh na piramidi kulturološke tradicije Hrvata u Tuzli. Ta spoznaja je ostvariva tek preko medijskog projekta koji je u stanju kontinuirano istraživati i afirmirati značajke iz kulturne povijesti Hrvata, u Tuzli i šire. Tek medijska forma omogućava ispoljavanje punine hrvatskog sadržaja u biću ovog kraja. Osnivanjem “Hrvatskog glasnika” 1992. godine ne samo da je obogaćen medijski i kulturološki prostor Tuzle, već su tuzlanski Hrvati dobili mogućost da zaokruže cjelinu u mehanizmu koji istražuje, štiti, afirmira i razvija njihov sociokulturni i politički identitet u Tuzli. “Hrvatskim glasnikom” je omogućeno da suglasje hrvatske stvarnosti čine i hrvatska tradicija i hrvatska sadašnjost, kao jedinstven organizam koji upućuje na hrvatsku budućnost.
Roditeljska misija “Hrvatskog glasnika”Roditeljska misija “Hrvatskog glasnika”
Pojednostavljeno, malo nam znači ma koja izložba Likovne kolonije Breške ako nećemo razumjeti da su Breške slijed u kulturno-povijesnom kontinuitetu, koji seže još od Stjepana Matijevića (1580-1654), preko fra Blaža Josića (1820-1868) i Tome Kovačevića (1820-1867), preko tuzlanskih dana Silvija Strahimira Kranjčevića, pa do mnogih znakova hrvatskog identiteta u Tuzli, bilo da je riječ o književnosti, muzici (npr. Čestmir Dušek), likovnoj umjetnosti (npr. Kreković ili Leder), ili ma kojem vidu duhovnog tkanja. Sve je to jedan isti kulturno-povijesni krug, koji kao fakat može zaiskriti tek ako mu se strateški vežu počeci i sadašnjica, a što je bila temeljna, roditeljska misija “Hrvatskog glasnika”. Nikada prije kulturne vrijednosti tuzlanskih Hrvata nisu na ovako seriozan način bivale predstavljane i Hrvatima i drugima, kao kad govorimo o periodu u kome je “Hrvatski glasnik” ispisao i ustanovio ključne stranice hrvatske opstojnosti u Tuzli.
Prvi veliki jubilej “Hrvatskog glasnika” ujedno je jedan od znamenitih jubileja tuzlanske kulture i pismenosti. Tuzlanska periodika ne pamti da je imala nacionalni list koji je redovito izlazio deset godina, niti da je taj nacionalni list bio u srži antinacionalistički, bosanski, tuzlanski, u nastojanju da afirmira i sve nehrvatske kulturne pojave značajne za bitak Tuzle, a samim tim i Hrvata. Tuzla, uz to, nikada nije imala, u grafičko-dizajnerskom smislu, ljepšeg lista od “Hrvatskog glasnika”.
Ta bi činjenica trebala biti inspirativna za tuzlansku zajednicu, koja, na žalost, nije u stanju da prati korak nekoliko entuzijasta koji se bore za “Hrvatski glasnik”. Ne vrijedi pokušavati stići i prestići “Hrvatski glasnik”. HaGeovci su uvijek u prednosti. Zato što je njihova ljubav uvijek u prednosti. Oni vole Hrvate, Bosance, vole Tuzlu i Bosnu, spremni su na žrtvu, kako bismo svi mi imali svjedočanstvo o svojoj bogatosti. Jednostavno, ljubav je u prednosti. I kod Boga, i kod ljudi. |
(tuzlarije.net - S.M.)
|
