TUZLARIJE - Priča za sve Piše: Maja Nikolić

TUZLARIJE - VIJESTI

22.12.2007. Broj citanja: 477
Priča za sve
Piše: Maja Nikolić

Udruženje porodice i prijatelji oboljelih od leukemije i drugih malignih oboljenja djeluje tek godinu dana, ali Enisa Milinović, predjsednica Udruženja i majka djevojčice Eme koja je izliječena od ove opake bolesti napravila je brojne projekte kako bi pomogla djeci.
Udruženje djeluje u njenom stanu, postigla je značajne rezultate i odlučila se nastaviti boriti za stvaranje mogućnosti liječenja djece na UKC Tuzla, na odjeljenju pedijatrije i kematologije, jer u najmnogoljudnijem Tuzlanskom kantonu ne postoji odjeljenje na kojima bi se djeca oboljela od leukemije mogla liječiti.

„Nedavno smo organizovali izlet na Zlaći za svu djecu. Bilo je jako veselo, igrali smo se i pjevali, cijeli dan smo proveli na čistom zraku. Mi iz upravnog odbora smo im pripremili mala iznenađenja. To su bile male kovertice s medaljom za hrabrost, imali smo i male šale i tada smo im rekli da s obzirom da smo mi siromašno udruženje da u koverti se uz te medalje nalaze i novčanice od deset do pedeset maraka i ko dobije glavnu nagradu neka bude sretan. Međutim svi su dobili po 50 KM, jer smo htjeli barem malo obradovati djecu da kupe ono što im je potrebno za školu. “kazala je Enisa Milinović.

Udruženje je otvorilo i humanitarni broj 090 291 006 kojim se doniraju 2 KM i aktivno se učestvuje u humanoj akciji koja je pokrenuta u cilju davanja emocionalne, ekonomske i socijalne potpore djeci oboljeloj od leukemije i drugih malignih bolesti. Enisa Milinović je nedavno objavila i zbirku pjesama "Za sve" u kojoj govori upravo o svojoj borbi kako je kroz pjesme stvarala ljepši svijet svojoj kćerki Emi prilikom njezinog liječenja u Bologni u Italiji.

Sav novac od prodaje ove knjige koja košta samo 10 KM namijenjen je liječenju djece oboljele od malignih oboljenja. Govoriti o problemu s kojima se roditelji susreću tokom liječenja svoje djece nije lako, ali mama Enisa Milinović smatra da ta djeca nisu ni za kakvu degradaciju u društvu, nego da oni sasvim normalno rade i funkcionišu i da su to normalna djeca koja ne trebaju ničije sažaljenje. Jedino što trebaju jeste razumjevanje, kako samih građana, tako i institucija vlasti. „Ova djeca su psihički vrlo jaka, duhovno su stabilna, to su kreativne mlade osobe, da se i ja vrlo često izgubim što ta djeca sve znaju. Ne volim niti trebam bilo čije sažaljenje. Njima se treba pristupiti polako, s puno razumjevanja, a ne sa sažaljenjem, jer ako ih tako budu gledali mogu od njih samo stvoriti psihičke bolesnike što oni naravno nisu.“ kazala nam je Enisa Milinović. Ona je dodala da nikada nije razmišljala otići iz BiH bez obzira na sve nedaće i česta nerazumjevanja niti bi dopustila svojoj djeci da odu. Ona smatra da su BiH i Tuzla njihova zemlja i grad i da će u budućnosti nastojati ispuniti san mnogih.
„Moj san je stvoriti banku donora i banku pupkovine i nadam se da ću do penzije uspjeti u tome, tako da svojim unučadima mogu osigurati da kada rode svoju djecu mogu zamrznuti pupkovinu i tako se osigurati jer im je to prijeki lijek, jer je u mojoj porodici veliku ulogu odigrala genetika i ovo nije bio prvi slučaj da se u našoj porodici oboljeva od leukemije.“ kazala je Emina mama Enisa.

Mi smo se posebno osvrnuli na činjenicu da u BiH problematika oboljevanja od malignih bolesti još uvijek nije ozbiljno shvaćena. Ispričala nam je kako se tokom liječenja Eme u Bologni u Italiji uvjerila da je jako lako i jednostavno toj djeci omogućiti bezbrižno liječenje.

„U Bologni je sjedište jednog ovakvog udruženja upravo na odjeljenu pedijatrije, roditeljima je omogućeno da se za bilo što obrate upravo tom Udruženju u kojem rade socijalni radnici, psiholozi, liječnici, velik broj volontera i školskih radnika. Djeca redovno idu u školu, dolaze učitelji tako da djeca ni u čemu ne izostaju niti s nastave. Mladi se u njemu kroz volonterizam specijaliziraju. Nažalost kod nas društvo još nije toliko razvijeno. Ovdje svi pričaju o nekakvim visokim ciljevima, mada meni stvarno nije jasno zašto su to neki visoki ciljevi. Ova mladost u BiH zaslužuje priliku i treba im dati mogućnost da stvaraju te visoke ciljeve.“ kazala je Milinović. Kako nam je Enisa objasnila Udruženje PIOPOL vrlo često nailazi na sažaljenje, mada je takav pristup potpuno pogrešan.

„ Mi smo u Udruženju svojom borbenošću pokazali da ćemo istrajati, ovo je najborbenija generacija do sada te da su u ovom Udruženju roditelji koji su dovoljno jaki da nadjačaju bol. Svjesna sam toga da mnogi moj rad smatraju uzaludnom borbom, ali ja se s tim ne slažem. Ja se i dalje borim za svu djecu. Moje dijete je izliječeno od leukemije, ali ja ne odustajem i spremna sam se boriti i za druge.“ kazala je Enisa Milinović. Prema zvaničnim podacima Zavoda zdravstvenog osiguranja TK od 2000. godine samo u ovom kantonu oboljelo je 45 djece, što je u prosjeku 7 djece godišnje. Najveći broj oboljelih je upravo od leukemije. Stoga prema Enisinim riječima, budući da je ovo vrlo značajan podatak, krajnje je vrijeme da se ozbiljnije pristupi ovom problemu. Naime, na UKC Tuzla radi samo jedna doktorica kematologinja, jedna doktorica je još na specijalizaciji, a pedijatra onkologa uopše nema. U udruženju se nadaju da bi 2008. godina trebala donijeti odjeljenje na kojem će se oboljela djeca liječiti.

Na kraju našeg razgovora, budući da je dosta optimistična i vesela zanimalo nas je kako je pored svih nedaća uspjela održati taj zdravi duh i kako ga prenosi na druge. „Djecu ne smiju plašiti s injekcijama, sestrama i liječnicima. Treba strpljenja, treba žrtve, treba vjere. Zato ovo Udruženje postoji, da bi pružilo svima i nadu i vjeru i pokazali im da ima toliko djece koja su uspjela. Ne smiju se nikada predati. Samo hrabro glavu gore i naprijed.“ kazala je Milinović.

Neopisiva je Enisina snaga koja je vodila dok se njezina Ema liječila. Te detalje njezine borbe s boli saznali smo iz njezine knjige Za sve u kojoj je ispričana tek jedna od milijun ovakvih životnih priča.

(tuzlarije.net - S.M.)