TUZLARIJE - Servisne informacije ... i malo tuzlarija

TUZLARIJE - VIJESTI

29.12.2007.
Servisne informacije
... i malo tuzlarija

Evo i mene, uranila zoru prevarila, kafa se druga pije a ništa ne jede. Zdrav život, moj je moto, a zdravo ili nezdravo bilo valja nam svima isto završiti. Nikako da shvatim da se samo umrijeti mora, ne mogu to ni zamisliti, i strašna mi je smrt. Jest´ mi priča, bolje da ne nastavljam, izgubim se u mislima pa ne znam ni ko sam ni šta sam, samo ostane osjećaj tjeskobe koja ne da ni vazduh udahnuti.

Pisala sam već da je grad pun naših ljudi koji žive u inostranstvu. Pa moram nešto napisati i nadam se da se baš niko od naših čitalaca neće "prepoznati" i uvrijediti jer mi to nije namjera. Dakle ovako, razni su razlozi zašto je neko otišao, ostao, ko je mogao ko nije, ali činjenica je da nije bilo rata NEKI ne bi ni naše granice vidjeli, ni auta, ni broda, ni aviona, ne bi nikada ni turistički posjetili neku zemlju. Često ih turistički i ne zanima, malo znaju o zemlji u kojoj žive, ni običaje ni kulturu, ne trude se da se integrišu, žive u svojim malim komunama, jedino im plate inostrane, a sve drugo ostalo na nekom stupnju nadogradnje.

Gdje su prije živjeli, šta radili, ne znam, ali nakon godina života u inostranstvu neki kada dođu ovdje iritiraju me svojim ponašanjem. Misle oni da se parama može sve, pa i maniri dobiti. Ponašaju se kao kraljevi, juče gledam par porodica ispred mene na kasi, natrpali pune korpe, svi šute samo oni galame. Neće da čekaju u redu, ko biva puno su nakupovali pa treba da imaju prednost, a na kasi jedan kaže s visine «JA IMAM SAMO DOLARE». Očekuje valjda da mu kasirka leti do obližnje mjenjačnice. Pokušavam zamisliti tog istog čovjeka da u Americi kaže isto tako s visoka «JA IMAM SAMO MARKE».

Iritira me bahatost, kritikuju sve što vide, čude se gdje mi živimo i koliko se radi za male pare. Nije mi ni žao što su otišli, što se mene tiče takvi neka se i ne vraćaju, lijepo im njihovo inostranstvo. Jako mi smeta da postoji neko ko misli da nas ovdje može kupiti za par dolara od kojih se redovno teže odriču nego ovdašnji na minimalcu. Naučili se na novac, red i rad, a čim dođu neće ni da pokušaju da nešto od dobrog primjene i ovdje nego će biti prvi koji će na po ulice bacit koru od banane (juče u Merkatoru), parkira se na mjesto za invalide (takođe u Merkatoru).

Ne generalizujem, nisu svi ljudi isti i ne ponašaju se isto. Kako se ono kaže .. ne može nekome ni 30 godina Pariza podrezati papke na nogama. Moja priča se odnosi na takve.

Srećom, puno je više onih kojima se nema šta zamjerit, ima i ove naše djece koja studiraju vani, i onih koji su otišli nekim drugim povodom, koji su pravi mali ambasadori naše zemlje, koji bi baš mogli da otvore nekima oči kada je Bosna i Hercegovina u pitanju.

Kako što rekoh, nije mi bila namjera da nekoga uvrijedim, ako jesam onda se izvinjavam, ali kad sam već krenula sa ovom pričom da onda kažem da me nervira i bahatost stranaca kojima je ovdje bolje nego u njihovim zemljama. Nema ko nama nije došao humanost i pamet da prosipa za astronomke plate.

Subota je hladna, ništa danima ne pada, snijeg je sa strana u tamnim hrpama. Ugodan vam dan i idem da vam pjesmu tražim.

Pozdravlja vas ekipa Tuzlarija.

Latino ... Gdje je ljubav tu si ti ..