Iako izgledaju kao da su izvučene iz starih albuma, fotografije su snimljene jučer. O Šestoj bosanskoj, ulici u srcu grada, koja je izlovana od gradske gužve, pisali smo prije tačno deset godina. Osim što su se neki odselili, malo koji doselili, neki umrli, gotovo se nije promijenilo ništa.
Nekad je bilo drugačije, podnožje Kicelja iz raznih razloga uvijek je privlačilo nove ljude da se ovdje doseljavaju. U vrijeme Austro – Ugarske mnogi su doselili donoseći svoju kulturu i običaje. U Gimnaziji, koja je osnovana 1904. godine, a zbog tonjenja srušenja 1966. godine, posebna se pažnja posvećivala likovnoj umjetnosti. Profesori su vodili učenike do Kicelja, a talentovani učenici počeli su da razmišljaju o slikarstvu kao svojoj profesiji.
Đorđe Mihajlović, Adela Ber-Vukić, Kristijan Kreković, Franjo Leder, Haim James Pinto, Mensur Dervišević, Zdravko Novak, Mufid Omazić, Muharem Tursunović, Pero Jelisić, Fuad Kasumović, Mustafa Kozarić, Aleksandra Kućanski – Durmanović, Edin Dervišević, Krsto i Željko Hegdeušić, Norbert i Walter Neugebauer, neka su od imena umjetnika koju su u ovoj ulici rođeni, duže ili kraće tu živjeli.
Prezimena tuzlanskih porodica koje se vežu za ovo ulicu šezdesetih godina prošlog vijeka su Ponjavići, Pašići, Sprečići, Smajlovići, Mukići, Pirići, Jogunčići, Jakupovići, Atići, Cipurkovići, Tursunovići, Kantići, Talići, Mandžići, Altumbabići, Hadžihrustići, Kasumovići, Spahići, Ustavdići, Bajramovići, Zonići,. ... a živio je tu i Mirsad Fidahić koji je poginuo 22. marta 1995. godine kao načelnik štaba Tabut brigade na Majevici, po njemu je kasarna nosila ime.
Svaka tuzlanska ulica, manja ili veća, ima svoju priču, najzanimljiveje su one koje mogu ispričati najstariji stanovnici, iz vremena kada su ljudi živjeli skupa, a ne jedni pored drugih.
S.M.