TUZLARIJE - HUMANOST 09.02.2009.
Sanitetsko vozilo od neutrošenih sredstava za liječenje sina
Edis Suljić iz Lukavca imao je samo 19 godina kada je preminuo od leukemije. Bilo je 25. novembra prošle godine. Od tada majka Senida Saletović svaki novi dan počinje bolnom istinom da ga više nema. Uprkos tome, nije poklekla i predala se depresiji. Naprotiv, odlučno korača naprijed, spremna da pomogne drugima.
Senida sa sinom Eldarom |
Od sredstava prikupljenih za Edisovo liječenje kupila je sanitesko vozilo za potrebe Doma zdravlja u Lukavcu, dvanaest soba na odjeljenju hematologije UKC-a u Tuzli dobilo je televizore, oko 17.000 maraka podijeljeno je za liječenje djece koja također boluju od teških oboljenja (neka od njih su sa Edisom dijelila bolničku sobu). Također je odlučila da se u Zavodu za transfuziologiju registruje za dobrovoljnog davaoca krvi i stavi na raspolaganje kad god je nekom bolesniku potrebna AB+ krvna grupa, planira da se prijavi i za donora organa. Bila je spremna da se testira za donora koštane srži, međutim to se kod nas još uvijek ne radi, a u Hrvatskoj u Zakladi Ane Rukavine kazali su joj da ne mogu prihvatiti njen zahtjev jer je strani državljanin.
Senida sa sinom Edisom |
"Moj Edis, nažalost nije se uspio izliječiti. Sve je počelo u decembru 2007. godine kao prehlada, pa se sumnjalo na alergiju, da bi se već u januaru 2008. imala tačna dijagnoza, non hočkinov linfom četvrtog stadija, koji je kasnije prešao u akutnu leukemiju. Prve dvije hemoterapije su dale dobre rezultate, bile su mu ubrane ćelije za transplataciju koštane srži, bili smo puni optimizma da će se izliječiti", sa sjetom nam priča Senida i nastavlja: "Nažalost u toku treće hemoterapije stanje se pogoršalo, šest mjeseci danonoćno sam bila pokraj njegove postelje, sa svakom novom krizom smjenjivali su se trenuci potpunog očaja i potajne nade da ćemo zajedno bolest prebroditi."
Dok je trajala ova agonija, porodica i prijatelji su spontano počeli akciju i za nepuni mjesec sakupilo se 25.000 eura koliko je bilo potrebno za transplataciju koštane srži. Mnogi Bosanci koji rade u Iraku i Afganistanu su posebno podržali ovu akciju.
"Pošto su ta sredstva nama data s nijetom da se pomogne mom sinu, smatram da se i ne mogu potrošiti drugačije nego u humanitarne svrhe. Mislim da bi, da se novac drugačuje potrošio, iznevjerila sve te znane i neznane ljude koji su bili spremni da mi pomognu kad mi je bilo najteže", kaže Senida. Također ističe nesebičnu podršku i pomoć porodice, rođaka, prijatelja, posebno kolega iz organizacije Žene za žene Internacional, kao i ljekara i medicinskog osoblja u Tuzli i Sarajevu. Teško je, kaže, riječima opisat koliko joj je značilo da u svakom momentu može računati na bilo koju uslugu, samo ko se nađe u ovako teškoj situaciji može osjetiti svu tu vrijednost.
Pomoći drugima, misao je koja Senidi daje snagu i vjeru da sa suprugom Sadikom i sinom Eldarom, započne dan bez Edisa.
(RTV Lukavac)
|
