TUZLARIJE - STARE SLIKE PRIČAJU

16.07.2013.
Jedna urbana tuzlanska priča
Ritam kiše
Piše: Sinan Alić



Fotografija, koja je pred vama, nastala je u drugoj polovini prošlog vijeka, preciznije 1963. godine. Bilo je to vrijeme kada se „socijalistička omladina“ našla na udaru „zapadnih vrijednosti“. Fotoaparat je škljocnuo na prostoru nekadašnjeg harema džamije u Ulici Šeste bosanske brigade koja je srušena negdje pedesetih godina prošlog vijeka.



Svašta: harem džamije, doduše bivše, i rok ´n´ rol. Dobro pogledajte pozadinu – tipične bosanske šeperuše sa četvoroslivnim krovom. Ni jednoj nema više ni traga. Zaneseni zapadnim vrijednosti, muzikom posebno, momci su ovjekovječili istorijski trenutak - dolazak Matt Collinsa u Tuzlu.

A sve je počelo ovako: Te 1963. godine opčinjen rock ´n´ rol muzikom sreo sam meni tada nepoznatog pjevača na talasima Radio Zagreba u emisiji „Po vašem izboru“. Emitovana je svakog ponedjeljka. Veoma brzo nabavio sam i njegovu prvu ploču u izdanju „Philipsa“ pod simboličnim naslovom „En ecoutante la pluie“ (Ritam kiše). Znao smo tada da je Matt Collins iz Zagreba, da je svoju pjevačku karijeru izgradio u Parizu i da mu je pravo ime Karlo Metikoš.

Na moju inicijativu grupa junoša iz Šeste bosanske, u kojoj su pored mene Šemsudin Zurapović, Sead Srabović i Ibrahim Šabić, sada bi nas nazvali Collinsovim fanovima, obrela se u Zagrebu da traži gostovanje Matt Collinsa u Tuzli. Za put vozom skrpili smo nešto love i uz pomoć ondašnje K-15 povlastice, koja je omogućavala, gotovo besplatno, putovanje širom zemlje, naveče smo krenuli u Zagreb, via Vinkovci.

Posredstvom Kluba Matt Collins u Zagrebu došli smo do njegovog oca Josipa. Collins je bio u Parizu. Primio nas je u svom uredu u centru grada. Bio je primijetno iznenađen grupi golobradih Bosanaca, a posebno njihovoj ideji. Nakon što nas je počastio sokom odveo nas je u Koncertnu poslovnicu Hrvatske koja se nalazila u samom centru. Sjećam se i adrese: Ilica 42.

I tamo smo ponovili svoju priču, tražimo da Matt Collins dođe u Tuzlu i održi koncert. I tu se susrećemo sa navjericom, a kada su nas pitali gdje bi nastupio, mi k´o iz topa – Dom „Moša Pijade“.

Nakon napornog dana u Zagrebu još jedna noć u vozu i povratak u Tuzlu. Sjećam se da sam odmah otišao u Dom „Moša Pijade“ i tražio da me primi tadašnji direktor Sadik Babović. Zahvaljuljući tom čovjeku Tuzla je imala dodir sa svim što je novo vrijeme donosilo. Čak je i čuveni Golden Gate Quartett svirao na Ircu. Ispričao sam Sadiku Baboviću zašto smo bili u Zagrebu, on je iznenađen vrtio glavom i obećao da će sve biti OK ako ga kontaktiraju iz Zagreba.

I nismo dugo čekali. Jednog dana Tuzla je osvanula oblijepljena plakatima koji su najavljivali koncert Matt Colinsa uz pratnju VIS-a (Vokalno instrumentalnog sastava) „Bijele strijele“. Isti taj plakat velikog B formata dobio sam i ja i tada je nastala fotografija, koja je isprovocirala priču koja je pred vama, na kojoj su Mustafa Redžepagić (dole lijevo), Sadudin Džulebić (dole desno), Kemal Hukić (gore lijevo) i moja malenkost.

Obradovan činjenicom da će Collins pjevati u Tuzli uzeo sam njegovu poloču i otišao u Radio Tuzlu. Primio me tadašnji muzički urednik Branislav Pero Štumf i ja sam mu predložio da narednih dana što češće „vrti“ Collinsa u programu. I tako je bilo sve do koncerta. „Ritam kiše“ praćen grmljavinom svakodnevno se kotrljao na talasima Radio Tuzle.

Karte za koncert su planule preko noći. Izgleda da je u Tuzli bilo više zabludnjelih od nas četvorice sa ovog fotosa. Kao gost nastupila je nama tada nepoznata Melita Poljanec. Blizu hiljdu ljudi bilo je u sali i koncert je uglavnom odslušan na nogama. Dogodilo se to prvi put u Tuzli. Jednostavno, ne možeš slušati rok ´n´ roll i mirno sjediti na stolici. Sjećam se Collins se pojavio u svjetlucavom sakou sa sličnom kravatom. Dočekan je burnim ovacijama i snažnim aplauzom. Tadašnje pletene stolice nisu izdržale najagresivnije koji su se, „šizeći“, penjali na njih.

Sutradan sam, zajedno sa svojim prijateljima i još desetak oduševljenih Tuzlaka, ispred Hotela „Bristol“, ispratio Matt Collinsa i „Bijele strijele“ na veliku turneju po Jugoslaviji. Na ulasku u autobus preko ramena je zabacio ofinger sa sakoom u kojem je prethodnu noć nastupao i tada mu je skliznula kravata na stepenište autobusa. Gotovo u istom trenutku šćepala ju je i prigrlila tada tinejdžerka, a danas srednjovječna dama Dubravka Ibrahimović (djevojačko Matijević).

Tek na ubjeđivanje Collinsa, da je riječ o njemu dragom poklonu i uspomeni, kravata mu je vraćena.
Bio je to prvi koncert rock ´n´ roll muzike u Tuzli. I odmah se digla prašina, a ja sam pozvan na razgovor u Komitet omladine. Dežurni čuvari socijalističkog omladinskog lika ne spavaju. Nisu prošla ni dva dana od koncerta, ja dođem na nastavu u Učiteljsku školu, a dežurni mi kaže: – Traži te direktor.

Zakucam na kancelariju direktora Saliha Žilića, uđem, a on za svojim stolom, naočare dobuko spuštene na nos, samo što ne spadnu. I ne podiže glavu. Pita me:
-Šta je to bilo u Domu „Moša Pijade“?
-Ništa, druže direktore, gostovao jedan pjevač iz Zagreba.
-Kako ništa, tebe zovu na razgovor u Komitet omladine. Kažu napravljena šteta u Domu.
-Druže direktore, je ne znam ni o kakvoj šteti, slušao sam muziku.
-Da li je baš tako? Što te onda zovu u Komitet? Ha, možda ni oni nemaju pametnijeg posla. Javi im se obavezno.
-Hoću, druže direktore.
I odem je sutradan u Komitet, koji je bio smješten u dijelu zgrade bivšeg Doma JNA, u blizini stare zgrade Gimnazije.

Sjećam se tog razgovora kao danas:
- Je si li ti doveo onog dernjatora u Tuzlu?
- Jesam.
- Znaš li ti da je sala gotovo demolirana?
- Nemam pojma, pravim se ja.
-Ma, šta nemaš i otkud tebi pravo da hodaš po svijetu i tražiš ko će pjevati našoj omladini.
-Ja volim tu muziku, a vidio sam da je vole i drugi. Dom „Moša Pijade“ je bio pun.
-Ma šta pun! Kako te nije stid i sram, ti sutra trebaš da učiš drugu djecu, a dovodiš nam bjelosvjetske hoštaplere. Sve će ovo biti upisano u tvoju biografiju. A sad hajde i javi se svom direktoru.

Nisam se javio direktoru. Nije me ni zvao, vjerovatno je, kao vrstan pedagog, direktor Žilić razumio o čemu je riječ. Nikada nisam saznao je su li i šta napisali u nekakvoj „mojoj biografiji“. Očigledno je to bio fazon kopiran od starijeg Komiteta.

Nepunu godinu dana nakon toga i sam ću se, sa “Snježnim kristalima“, Sunom, Begijem, Hakijom i Jančijem otisnuti u rok ´n´ rol vode. Na jednoj igranici u holu Učiteljske škole u Tuzli, dok su budući učitelji „šizili“ uz našu muziku, provlaćeći se niz stepenište, na kome smo rasporedili instrumente, direktor Salih Žilić, onako usput, pita me:

-Šta bi onda u Domu „Moša Pijade“?
-Bila muzika, druže direktore, odgovorim.
Samo se nasmiješio i otišao.
Hajde sad da vidimo dokle su dogurali „zabludnjeli omladinci“ iz prošlog vijeka: Sulejman Mešalić Suno ( solo gitara) danas je pred penzijom, a dogurao je do doktorske titule u oblasti elektrotehnike, Adil Hadžibeganović Begi (basista) je već u penziji kao diplomirani arhitekta, Hakija Šaćirović (vokal i ritam gitara) je okončao život u saobraćajki, a radio je kao profesor muzike, Janoš Meseroš Janči (vokal) danas živi u Vojvodini i poznato je ime u svijetu naivne umjetnosti, a moja malenkost (bubnjar) je nakon tridesetogodišnjeg novinarskog staža utemeljila Fondaciju Istina Pravda Pomirenje.

Neko je, očigledno, bio u zabludi!!!

PS: U faktografskom brušenju ovog teksta, posebno u otklanjanju moje nesigurnoisti kod imena Collinsovog (Karlovog) oca, pomogli su Karlova supruga Josipa Lisac, generalni tajnik HGU Zvonimir Bučević iz Zagreba i rok kritičar Ognjen Tvrtković, koji mi se javio direktno iz Londona. Hvala svima!

Za one koji se sa nostalgijom sjećaju tog vremena, bez obzira da li su sjedili u bilo kojem komitetu ili su bili predmetom komitetskih opservacija, poklanjam pjesmu Matt Collinsa - Karla Metikoša.