TUZLARIJE - STARE SLIKE PRIČAJU

27.04.2007.
Stare slike pričaju
Pindo Grašak


U Frontu Slobode, jedno vrijeme na zadnjoj stranici, bila je rubrika „Galerija tuzlanskih likova“, pisao je Mirza Mukić. Likovi koje je opisao nisu više među živima. Nakon njih pojavljivali su se i pojavljuju ljudi neobičnog ponašanja, koje susrećemo često. Svako neku svoju muku vuče, ili ko zna šta je u pitanju. Možda će nekada neko pisati i o plavoj ženi, neki kažu Jasni, o pravniku sa psima lutalicama, maloj ženi koja pijana spava na sred ulice, visokom čovjeku koji nazdravlja svim vozačima pored kojih prođe, neni koja decenijama prosi, pogrbljenoj starici koja prodaje razglednice, i kome sve ne. U nastavku možete pročitati jedan od tekstova iz "Fronta Slobode" koji više ne izlazi ali interesantnije dijelove možete pročitati na Tuzlarijama u rubrici „Stare slike pričaju“. Ovaj put opisan je Pindo Grašak, čovjek zbog kojeg i oni koji ga nisu nikada vidjeli, kada podrugljivo komentarišu nečiji nizak rast kažu da je „k´o Pindko Grašak“.

Lutali su gradom, viđalo ih se po cijeli dan, a noću su nestajali, prespavali bi negdje u jadnim konacima, pod vedrim nebom, pod jalskim mostovima, na pijačnim tezgama, u sijenu i slami. Nemaju zajedničkog nazivnika, nisu ni klošari, ni s uma sišli, ni obilježeni prirodnim hendikepom...Niko od njih nije bio isti, a svi su imali nešto zajedničko. Nisu imali nikoga, ili ih niko nije htio, osim grada koji je ponekad bio svirep, ponekad darežljiv, najčešće podrugljiv i zajedljiv. Pojavljivali su se odnekud s imenom, ili samo nadimkomm, nestajali iznenada, neki u legende, drugi ko zna kud i kako. Sve u svemu bez njih Tuzla ne bi bila grad.

Pindo Grašak

Pindo se prezivao Krivalić. Ono „Grašak“ je vremenom zamijenilo podatak iz rodnog lista. Pindo mu je vjerovatno prikačeno zbog izrazito niskog rasta. Neki Tuzlaci se sjećaju da je Pindo Grašak jednom davno bio gospodin Krivalić. Tu titulu je izgubio družeći se sa gradskim „park“ alkoholičarima kojima bi, zbog originalnosti i nedostatka komfora u izboru smještaja za boravak i prenoćište, zavidjeli najviđeniji klošari Pariza tih 60-tih tuzlanskih godina.

Pindo Grašak je imao i neke svoje ljudske nastranosti, koje su djeca, a i neki odrasli, vješto koristili da im on proba da iskamči koji dinar. Pa je jadni Pindo, sto puta već prevaren na isti štos, gadno bogarao. Glasnije zbog činjenice, da mu ništa nije ostalo za piće.

Ako je smiraj našao negdje sa Maksom, Zecom i ostalim jaranima, onda je Pindo sigurno sretan, ma gdje je ...

Priredio(la): S.M.