TUZLANSKI DOSJE

02.07.2017.
Tekst akademika Zerema o Ibri Pašiću:
Tvorac tuzlanskog medicinskog čuda kojem su se divili

Prošle godine, 5. februara, u krugu Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli, otkrivena je ploča sa nazivom ulice ovog velikog ljekara, a održan je i okrugli sto. O doprinosu prof. dr. Ibre Pašića razvoju zdravstva u Tuzli i regiji Sjeveroistočne Bosne, govorio je akademik Enver Zerem, savremenik i saradnik Pašića.

Tuzlarije


U svom tekstu, zapravo, Zerem pojašnjava i daj eodgovore zbog čega je Pašić bio vrsni ljekar i čovjek, te profesionalac kojem se divila regija i ljekarska zajednica.

Njegov tekst prenosimo u cijelosti.

Piše: akademik prof. dr. sc. Enver Zerem

Poštovani kolega i dragi prijatelju Fuade Pašiću, poštovani gradonačelniče, uvažene kolegice i kolege, dragi studenti, imam veliku čast da u danu, koji je veliki za sve nas, u kojem gradsku ulicu, kojom je toliko puta prošao prof. dr. Ibro Pašić, uvijek u pleminotoj misiji da pomogne bolesnom čovjeku, danas nazivamo njegovim imenom, govorim o doprinosu prof. dr. Ibre Pašića razvoju zdravstva u Tuzli i regiji Sjeveroistočne Bosne.

Na prvi pogled, nije teško govoriti o doprinosu prof.dr Ibre Pašića bilo kojoj sferi ljudskog djelovanja, jer radilo se o izrazito harizmatičnoj ličnosti i bilo što se u to vrijeme, značajno, događalo u tuzlanskom kraju, bilo je posredno ili neposredno vezano za njegovo ime. Pogotovo, nije na prvi pogled, teško govoriti o njegovom doprinosu razvoju zdravstva u ovoj regiji, jer govorimo o periodu najintenzivnijeg razvoja tuzlanske medicine, u kojem je zdravstveni sistem ovog kraja doživio najveći napredak i najveće uspjehe, a u kojima je Prof. dr. Ibro Pašić imao ključnu ulogu i bio generator svih tih procesa. Profesor Ibro Pašić bio je svestran čovjek, intelektualac u najširem smislu te riječi, rodoljub i Tuzlaljub, ali on je ipak u osnovi bio samo veliki humanista i najveći doktor-ljekar koji je ikada radio u ovom kraju. Jer, sve što je radio (a obnašao je sve najodgovornije funkcije, koje može čovjek njegovog ranga dobiti, u svim životnim sferama) radio je sa velikim entuzijazmom i predanošću ali sam uvjeren da, bez obzira šta je radio, imao je, uvijek, krajnji cilj da pomogne čovjeku u nevolji-bolesnom čovjeku.

Ali, uprkos ovako bogatoj biografiji nije lagan zadatak napraviti priču koja vjerno prezentira njegovo djelo i njegovu ličnost.

Ja sam sa prof. dr Ibrom Pašićem radio nekoliko zadnjih godina (skoro jedno desetljeće) njegovog radnog vijeka i mada se sjećam više značajnih događaja u tuzlanskom zdravstvu, na Medicinskom fakultetu i Univerzitetu koji su se dogodili u tom periodu na koje je (a na sve je) posredno ili neposredno uticao prof. Ibro Pašić činilo mi se da, kada bih faktografski prenio sve te događaje (mada bi vjerujem svi bili impresionirani njihovim brojem i važnošću jer je u to vrijeme on bio na čelu jedne briljatno organizovane klinike, najbolje gastroenterologije u BiH pa i šire, obnašao funkciju dekana Medicinskog fakulteta i rektora Univerziteta) ostao u ubjeđenju da ni izbliza nisam predstavio istinsku grandioznost njegove ličnosti.

Pomislio sam da je, možda, razlog te moje nemogućnosti, što sam ja bio sudionik manje od četvrtine njegovog prebogatog radnog vijeka. Da bih osvježio pamćenje, još jednom sam prelistao knjigu o prof. dr. Ibri Pašiću koja je urađena u redakciji akademika prof. dr. Husrefa Tahirovića i u kojoj su o njegovom životnom djelu pisali njegovi savremenici, koji su duže imali priliku i čast da sa njim žive i rade. Još jednom sam bio impresioniran čitavom plejadom vrlo značajnih ljudi toga vremena, koji su govorili o svojim sjećanjima na Ibru Pašića i prezentirali različite aspekte njegovog rada i njegove ličnosti. Ali, sve se svodilo na osnovnu činjenicu da se radilo o velikom čovjeku i velikom ljekaru ili možda samo o velikom doktoru, jer je on najbolji primjer da se i ne može biti veliki doktor, a da se ne bude i veliki čovjek.

Neki od ovih ljudi navodili su faktografski brojne činjenice koje su govorile o velikom doprinosu dr. Ibre Pašića razvoju tuzlanskog zdravstva. Drugi su pričajući na oko sitne životne segmente, koje su proveli sa prof. Ibrom Pašićem, izražavali svoju fascinaciju njegovom ličnošću. Međutim, čini se da su svi imali isti problem koji i ja, i da su uprkos velikoj želji i iskrenoj namjeri da izraze svoje divljenje njegovom grandioznom djelu i osebujnoj duhovnosti, završavali svoje ispovjesti sa osjećajem da u tome nisu, potpuno, uspjeli.

Možda je govoreći o njegovom doprinosu tuzlanskom zdravstvu najlakše govoriti faktografski i reći da je 1952. godine završio medicinu u Sarajevu kao najbolji student. Da se u stručnim krugovima diljem bivše nam domovine govorilo, čak i prije nego je došao na čelo Interne klinike, da u Tuzli radi izuzetni mladi doktor Ibro Pašić i da je već u tom periodu, kako u radu sa pacijentima tako i u svojim nastupima na stručnim i naučnim skupovima, pokazivao neobičnu inteligenciju, energiju i osobenost. Kada je 1961. godine došao na čelo Interne klinike, uz svo uvažavanje prethodnika i savremenika, više ništa, niti na Internoj klinici niti u tuzlanskoj medicini, nije bilo isto kao prije. Tuzlanska medicina je, pod dirigentskom palicom Ibre Pašića, krupnim koracima išla naprijed postižući tako značajne rezultate, da se sa Tuzlom nisu mogli mjeriti niti daleko veći i bogatiji centri. Imao sam priliku da još kao student u Beogradu čujem o tuzlanskom medicinskom čudu i opštem uvažavanju, koje je u to vrijeme imala tuzlanska medicina i tuzlanski ljekari u Beogradu. Starije kolege su mi pričale, a i ja sam imao priliku da doživim, da nas na stručnim i naučnim skupovima jako uvažavaju, ali i da nas svi pitaju uvijek za jednog čovjeka - dr. Ibru Pašića.

Dr. Ibro Pašić je bio načelnik Interne klinike (dakle, formalno to nije bila najviša funkcija) ali njega su i specijalizanti i specijalisti, i profesori i direktori OOUR-a pa i sam generalni direktor RMC Tuzla; uvijek, svi zvali šefe. Nije ga niko tako zvao zato što je morao, nego zato što je svako osjećao potrebu, da mu na taj način izražava priznanje prvog medikusa i učitelja. I kada se sve to sumira, on je praktično cijeli život bio samo fascinirajući doktor, njemu je u suštini samo to bilo bitno i njegov životni moto bio je samo: pomoći bolesnom čovjeku. Sve ostalo, i načelnik klinike i dekan i rektor došlo je, nekako uzgred, kao nužna posljedica. I ma koliko je on svim tim poslovima prilazio jednako strasno, skoro fanatično nastojeći da ih radi najbolje, uvijek se imao dojam da su ga ti poslovi pomalo nervirali i on se stalno borio, grčevito borio ne dozvoljavajući da ga odvoje od osnovne djelatnosti: istinske posvećenosti bolesnom čovjeku. Sve to, vodilo ga je u nova odricanja jer nije pristajao da ga nove, vrlo odgovorne obaveze (npr. dekana i rektora) dovedu u situaciju da zanemari svoju osnovnu djelatnost-brigu o bolesnom čovjeku. Ali, ono što je možda čudno, zbog tih novih obaveza on nikada nije produžavao svoje radno vrijeme. On je (neovisno da li je bio dekan, rektor, načelnik ili samo doktor), uvijek imao isto radno vrijeme: dolazio je na posao oko 7 ujutro, radio do 6 popodne, odlazio kući na ručak/večeru i ponovo se vraćao u 8 uvečer i ostajao do 2 poslije pola noći u bolnici. I tako 350 dana u godini (10 do 15 dana u godini, provodio je u svojoj kući za odmor u Promajni). I tako, iz godine u godinu.

I kada još jednom analiziram ovu knjigu, u kojoj poznati savremenci govore o Ibri Pašiću, dolazim do uvjerenja koje zvuči pomalo paradoksalno i čini mi se, da su ga vjerodostojnije opisivali oni koji su izražavali svoje fascinacije njegovom ličnošću nego oni koji su faktografski nabrajali sve činjenice koje objektiviziraju njegov ogromni doprinos Tuzlanskom zdravstvu. Vjerodostojno se osjeti istinski duh Ibre Pašića u fascinacijama koje izražava prof. Mustafa Šehović kada opisuje gotovo božanstvenu posvećenost Ibre Pašića pacijentu, dok pregleda njegovu suprugu. Osjetitio sam, snažno, duh Ibre Pašića u začuđenosti Prof. Božine Radovića kada je, tek došavši u Tuzlu, prvi put bio na nekom sastanku i kada se cijela dvorana uskomešala, zato što je u tom trenutku ušao na prvi pogled sasvim običan čovjek, i u opisu Prof. Hajrije Selesković, njenog predavanja na kongresu u Ljubljani, kada je ona, govoreći pred prepunom salom eminentnih profesora, ustvari govorila samo jednom čovjeku i brinula se, kakav će ostaviti utisak samo na jednog čovjeka-Ibru Pašića.

Ne znam zašto, ali ja sam, u emocijama nabijenim kazivanjima ovih ljudi, više osjetio suštinu i značaj Ibre Pašića, nego u svim pobrojanim dokazima o doprinosima koji je zdravstvenom sistemu ovog kraja, ostavio ovaj izuzetni čovjek. Zašto sam dao prednost emocijama nad argumentima? Možda zato, što se najvrijednije i najljepše stvari na ovom svijetu ne mogu jasno vidjeti, ne mogu se ni dodirnuti sa osjećajem krute realnosti, ne mogu se jasno ni izreći, nego se mogu izraziti samo kroz emocije i mogu se osjetiti samo srcem.

I možda je zato, najviše u pravu prof. dr Milomir Malešević koji kaže: „Ljubav nije tu da bi nas usrećila, već da bi nam pokazala kako možemo biti jaki. Dr Ibro Pašić je volio svoju Tuzlu a pripadao je onoj najplemenitijoj vrsti ljekara za koje je ljekarski poziv najpotpuniji oblik angažovanja u svom vremenu. On nije ljekar jedne medicinske grane i jednog organa, već stvaralac, vizionar i lider, koji je svojim djelom odgovarao na raznolike izazove vremena, prosto idući im u susret“.

A najvažnije pitanje, pitanje svih pitanja je sutrašnjost. Šta će se dogoditi u nastavku sadašnjosti? Kako prevazići tu neumitnu prolaznost?

Jer, antički filozof Plinije kaže: kada nam je već uskraćeno da duže živimo, ostavimo barem nešto trajno čime ćemo posvjedočiti da smo nekada živjeli. Neka ova ulica svjedoči da je ovdje živio i radio ovaj veliki čovjek i ljekar, na slavu njega i njegovih, na zahvalnost nas koji smo imali čast živjeti sa njim i kao putokaz budućim generacijama, onima koji ovim istim putem, na ovo isto mjesto i sa istim ciljem budu dolazili.

Priredio(la):