TUZLANKE I TUZLACI


DŽEVAD ŠEĆERBEGOVIĆ, NEKAD I SAD

Našim sportom upravljaju pogrešni ljudi

Jedan od najboljih igrača tuzlanske "Slobode" u povijesti i najboljih lijevih krila koje je BiH imala, danas je skoro pedesetogodišnjak. Direktor kluba u kojem je nekad igrao, redovno se bavi sportom, a kćerka mu je reprezentativka u tenisu i proriču joj veliku perspektivu. Dževad Šećerbegović, popularni Šećer, prisjetio se igračkih dana i dotakao se sportske sadašnjosti u BiH, koju ne vidi nimalo ružičastom

Na dodjeli ovogodišnje Nagrade "Meša Selimović" dogodila se jedna nesvakidašnja stvar. Grupa pisaca sklonih nogometu je na pitanje ljubaznog gradonačelnika Jasmina Imamovića šta bi voljeli da vide u Tuzli i njenoj bližoj okolini, skoro jednoglasno odgovorila: "Dževada Šećerbegovića!" Kako i ne bi: većina romantičnih priča o svim bosanskohercegovačkim igračima koji su mogli biti svjetske veličine ali nisu imali sreće da to budu, bilo zbog zdravstvenih problema ili činjenice da su živjeli ne baš sportskim životom, kao da se susreće u njegovoj biografiji. Bio je lijevo krilo koje je centriralo tako da se ponekad činilo da je ispred gola dovoljno postaviti drvo i da će se lopta o stablo odbiti i ući u gol. Kasnije, pričali smo o radijskim prenosima utakmica s Tušnja i kultni pjesnik Zagreba Simo Mraović je rekao da se sjeća kako je komentator znao i po nekoliko puta zaredom ponoviti njegovo prezime kad bi opisivao gol "Slobode". Danas je Šećerbegović sportski direktor kluba u kojem je igrao veliki broj čarobnjaka koji nikada nisu poletjeli, ali ih pamte svi oni koji imaju fudbalske "dvije čiste".

DANI: Šećere, Vaš suigrač Fuad Mulahasanović jednom se povjerio: "Niko od nas igrača iz tadašnje `Slobode´ nije puno brinuo o tome što ne igra za reprezentaciju, mada su neki od nas stvarno bili zaslužili taj dres." Otkud takvo mirenje sa nepravdom?

ŠEĆERBEGOVIĆ: U to vrijeme je Tuzla bila provincija; da smo bili iz Sarajeva, možda bi sve to i drugačije bilo. Tuzla je bila rudarska, ostajala je uvijek po strani i odjednom se pojavi neka generacija koja igra dobro fudbal. Učas cijela bivša Jugoslavija priča da smo sjajni. Aleksandar Obradović, trener i fudbalski vizionar, legendarni Doktor O, govorio je: idite u Tuzlu da vidite šta je fudbal. Znao je reći i to da je svaka ekipa koja na Tušnju ne dobije pet komada - dobro prošla. Ispalo je da sam jedini igrač u istoriji "Slobode" koji je zvanično igrao za A reprezentaciju, ali je to, čini se, mizerno u odnosu na to šta sam mogao postići. Naša ljubav prema gradu, prema životu, okolini u kojoj smo stasali, učinila je i to da nismo baš bili pravi profesionalci. Drukčiji bi mi život bio da sam igrao za "Zvijezdu", "Partizan" ili "Hajduk", svakako da bih više napravio, više utakmica za reprezentaciju, i drugačija bi mi i karijera bila, i život. Ali...

DANI: Ne bi, što narod kaže. Nedavno preminuli velikan hrvatskog nogometa Ante Biće Mladinić htio Vas je dovesti u "Hajduk". No, čini se da je on znao u dušu mentalitet igrača kakav ste Vi. Jednom je za Blaža Sliškovića doslovno rekao: "To vam je kao kad dođete u restoran koji ima sjajnog kuhara pa vam jedne subote iznesu jelo da prste poližete, a sljedeće da ga se ne može ni pogledati, a sve od istih sastojaka i još isti čovjek kuha!" A takvih "kuhara", i to još na lijevom krilu, i to u BiH, bio je veliki broj: Abid Kovačević, Semir Tuce, Predrag Pašić...

ŠEĆERBEGOVIĆ: (Osmijeh) To je pomalo i filozofsko gledanje jer mi smo ipak bili mahalska djeca i odgojeni tako da smo se zadovoljavali sitnim. Važnije nam je bilo šta će nam reći prijatelji koji su s nama išli u školu nego neki veliki stručnjak. Bivali bismo sretni kad zadovoljimo našu publiku. Nismo bili dalekovidni, nego mali ljudi dobri svojoj mahali. Svi ti igrači koje ste nabrojali mogli su od mladih dana igrati u velikim klubovima, i da jesu, svijet bi, što se kaže, bio njihov. Ovako, nama je bilo važno i da se zabavimo. Jednom smo na gostovanju u Mostaru skoro ubijedili sudiju da ne zna razliku između žutog i crvenog kartona. Ta ljubav prema životu rezultirala je manjim dosezima u fudbalu, ali voljeli smo fudbal i ipak smo ga igrali iz ljubavi, ne shvatajući da je to posao i da iza svega treba da stoji interes. Teško smo se mogli mijenjati, a ja sam, eto, imao i tu nesreću da se nakon olimpijade u Moskvi 1980, gdje sam bio proglašen za najboljeg igrača, razbolim. Što se tiče onih koji su mogli više a nisu - tu je Mulahasanović prvi, ne zato što smo prijatelji, nego zato što je bio igrač sa rijetkim znanjem. To se ne rađa.

DANI: Imali ste i dosta uspješnu epizodu u Turskoj.

ŠEĆERBEGOVIĆ: Nastavio sam karijeru u "Besiktasu", to za naše uslove jeste veliki klub, ali, šta ćeš, Božije davanje da me je uhvatila ta tuberkuloza, s kojom sam se teško nosio. U "Besiktasu" sam doživio neke od najljepših trenutaka: čovjek koji je tada bio predsjednik kluba, Mehmet Ustunkaya, rekao je da oni hoće prvo Šekera insana, a onda fudbalera i da su mi vrata kluba uvijek otvorena. Cijeli stadion je skandirao "Šekerbej!, Šekerbej!", a ja sam se osjećao fantastično. Mogu samo zamisliti šta će sad, nakon ovog SP-a, biti dolje s fudbalom, jer ti hastovi, kako oni zovu te bolesnike, ni prije 20 godina nisu htjeli nigdje drugdje spavati nego na stadionu kad bi se igrali derbiji sa "Fenerbahceom" ili "Galatasarayem". Tamo zaista vole fudbal i čini mi se da se neće zadržati na ovom trećem mjestu i da će željeti da uvijek budu u vrhu svjetskog fudbala. Na njih će se odsad uvijek morati računati jer su toliko novca uložili, toliko se daju fudbalu da ništa od ovoga što su napravili nije slučajno.

DANI: Dosta je oprečnih mišljenja o kvalitetu današnjeg fudbala. Šta Vi mislite?

ŠEĆERBEGOVIĆ: Igra se brz i jak fudbal i tu ima strašnih igrača koji i tehnički odskaču, međutim, najveći krivci za to što baš i ne gledamo kvalitetnu igru jesu treneri. Oni traže presing, igrači su zaista izrazito kondiciono spremni, tako da nema onoga da ekipa ima jednog ili dva dobra igrača, a da su ostali solidni. Sad svi od desnog beka do lijevog krila znaju da igraju lopte, svi su fizički pripremljeni. Stilski svi liče jedni na druge, čini mi se da samo Španci i Englezi ostaju vjerni svom načinu igranja i dobre se utakmice mogu pogledati, uglavnom, u tim ligama. Italijanske i njemačke utakmice je meni - koji fudbal doživljavam više kao igru nego kao atletsku maratonsku ragbi borbu - teško gledati. Želim vidjeti dobar potez, centaršut, dobro primanje lopte... Za mene je Zidane najveći, ali najupotrebljiviji je Beckham. Kad postoji takav igrač, onda treba praviti igru ekipe prema njemu. Zidane je u "Juventusu" igrao sjajno dok je imao Davidsa da trči za njega. Nema više igre na talenat kao kod nas. Danas je veliki onaj ko ima talenat i ko može trčati od 10 do 15 km.

DANI: Kako vidite sadašnjost i budućnost bosanskohercegovačkog fudbala i kako ocjenjujete rad vodstva Saveza, za koji je očigledno da svoj posao ne radi baš najbolje?

ŠEĆERBEGOVIĆ: Mislim da mi imamo talenata kao niko u Evropi. Naš fudbal ubija to stanje nesigurnosti, nepostojanje adekvatnog zakona o sportu. Mnogo je pogrešnih ljudi ušlo u fudbal, i ne samo u njega nego u sport općenito. Sve to je teško izdržati, a situaciju u kojoj omladina sve više poseže za oružjem ili drogom najbolje je riješiti sportom. Ali, ponavljam, pogrešni su ljudi u sportu. Da nije tako, dosad smo mogli imati ko zna koliko Hasana Salihamidžića i Sergeja Barbareza. Da li ljudi koji vode Savez to rade pogrešno, teško je reći, oni su dugo na toj poziciji, ali je očigledno - kad se pogledaju dosad postignuti rezultati - nešto ne štima i mora se mijenjati. Sve počinje na vrhu, jer mi iz baze ne možemo ništa napraviti ako oni s vrha ne počnu mijenjati. Kakav je to fudbal u kojem sudija koji odsvira utakmicu više zaradi nego 22 igrača na terenu. U nas je tako da sudija najviše košta, više od tih ljudi koji se sedam dana trude da odigraju utakmicu, a nakon nje dobiju 50 maraka za ručak ili večeru. Tu nema fudbala.

DANI: "Sloboda" danas kao da nije ni sjena onog što je nekad bila. Razmišljate li o podizanju kluba u kojem ste proveli bezmalo cijelu karijeru?

ŠEĆERBEGOVIĆ: Kako da ne! Kad se sjetim, lopta ide prema meni, primam je, a pošto sam bio brz, razmišljam kuda da krenem. A ljudi ustaju i viču: "hora, hora, Šećere!" - cijeli stadion na nogama. Danas smo u teškoj situaciji. Na zadnjem derbiju "Željo" - "Sarajevo" igralo je šest nekadašnjih "Slobodinih" igrača... U klubu se nešto iz korijena mora promijeniti, od Upravnog odbora do Skupštine. "Sloboda" ima igrače koji su zaredom tri godine prvaci BiH, kadetski i juniorski prvaci, ali niko da napravi nešto od njih. Sve se oko kluba svodi na to ko će uzeti gradnju stadiona, ko će uzeti poslovne prostore, ko će nešto dobiti. Niko ne misli na fudbal, na djecu koja igraju. I zato imamo tako malo publike, 200-300 ljudi dođe na utakmicu. Prije dvije godine, kad je rahmetli Mustafa Hukić vodio ekipu, devet utakmica smo imali pun stadion. To znači da su ljudi željni fudbala. U našem kantonu je u jednom trenutku bilo šest prvoligaša, to znači da je svako u svojoj mahali htio biti prvi. Ako kanton želi da dobije jedan klub, onda se on mora opredijeliti, a svi znamo da je "Sloboda" najveći gradski klub, koja uz pametno vodstvo može odigrati i nekoliko kola u evropskim kupovima.

DANI: Danas živite sportski, pomalo povučeno i u krugu obitelji.

ŠEĆERBEGOVIĆ: Da sam tako kao igrač, bio bih u "Realu". Sretan sam čovjek, imam porodicu, i ponekad žalim što se nisam naigrao za reprezentativne selekcije. Ipak, odigrao sam dosta dobrih utakmica, meni najdraža je bila kad sam dobio čistu "desetku" u novinama. Igrali smo protiv "Crvene zvezde" u Beogradu i dobili smo tu utakmicu 3:1, a na meni su se promijenila tri igrača: Đorđević, Muslin i Jelikić. Protiv "Adane" sam za "Besiktas" odigrao fantastičnu utakmicu: bilo je 5:0 za nas i tražio sam od Branka Stankovića da me promijeni. On meni viče da je već zamijenio dva igrača. Onda sam ga ljutito nakon utakmice pitao: što me nisi mijenjao?, a on će: "E, moj Šećer, ja sam gledao u svoje vrijeme samo Garrinchu da je tako igrao, šta bi mi novinari uradili da sam te zamijenio?" I sada volim da igram. Kad se zaigram s djecom i vidim da ću izgubiti, kažem: nema prekida dok ne pobijedim.

Preuzeto iz DANA

Priredio(la): admin