TUZLANKE I TUZLACI

24.06.2005.
Aleksandar Aco Stanković
Aleksandar Aco Stanković je rođen 22.maja 1950. godine u Tuzli, od oca Branka i majke Katice. Rođen je u staroj tuzlanskoj porodici, u srpskoj varoši. Imao je dva starija brata Ristu i Mihajla.

Osnovno obrazovanje je stekao u Osnovnoj školi ˝Centar˝ i ˝Novi Grad˝.

Školu primjenjenih umjetnosti završio je u Sarajevu.

Boksom se počeo baviti još za vrijeme školovanja u Sarajevu, a branio je boje BK ˝Partizan˝ i BK ˝Sloboda˝ Tuzla. Pored boksa, volio je slikanje.

Po završetku školovanja zaposlio se na kratko u Titovim rudnicima ˝Kreka - Banovići˝, a zatim u ˝Umelu˝ u Tuzli, gdje je radio na poslovima marketinga i dizajna. Zadnjih godina, pred rat, oprobao se u privatnom biznisu - otvorio je restoran.

Oženio se Silvom Škrobić sa kojom je dobio tri sina Davora, Igora i Sašu.

Tuzlu je volio iznad svega. Pred rat se izjašnjavao kao Tuzlak po nacionalnosti.

Pušku za odbranu grada uzeo je među prvima 16.maja 1992. godine. Bio je borac prve tuzlanske brigade, zajedno sa svojom braćom, rođacima, komšijama, prijateljima. Obavljao je dužnost pomoćnika komandira za bezbjednost u drugom bataljonu Prve tuzlanske brigade.

Poginuo je 17.oktobra 1992 u Kukovini, na Majevici.

Neka mu je vječna slava i hvala.

U njegovu čast, u Tuzli se svake godine organizuje memorijalni bokserski turnir ˝Alexandar Aco Stanković˝.

Hvala Aco!



Slovo o čovjeku - Aleksandar Aco Stanković, 1950-1992.

Buntovnik bez razloga

Ponekad se u jednoj osobi sretnu dvije gotovo nespojive osobine, koje pak snagom duha i naravi vremenom uspostave sklad i harmoniju, te tako dugo žive kao čudo prirode i čovjeka. Takvu prirodu predstavljao je Aleksandar Aco Stanković, kome bi bilo vrlo lako pripisati sklonost ka umjetnosti i njima odrediti njegov duhovni profil, pa i životnu profesiju.

S druge strane, Aco je u sebi tražio i našao jedan način dokazivanja borbe s drugim, pa i sa samim sobom, ali vještinom i to plemenitom, koju je vidio u boksu, drevnoj ljudskoj djelatnosti, često ne bez razloga, određenoj atributima okrutnog i opasnog.

Kao trinaestogodišnjaka diplomom ga nagrađuje jedan dječiji časopis, čija je Zmajeva nagrada daleko nadilazila uske okvire zaključka da u jednom provincijskom gradu živi nadaren dječak. Nekako istovremeno, Aco Stanković vapi za dokazivanjem i na sportskom polju, uostalom, kao i većinja njegovih vršnjaka.

Odabira boks i ostaje u njemu sve do demonstrativne i dobrovoljne abdikacije "buntovnika bez razloga", koji se nije mogao pomiriti sa nekim "pravilima" igre, stranim njegovom poimanju svijeta, društva, sporta i života. Nanizao je buket uspjeha, a ostao je u sportskim krugovima upamćen i po tome, što je na ringu pokazivao virtuoznu vještinu, kao suhi ekstrakt fizičke i duhovne snage kojima je superiorno vladao.

U međuvremenu Aco je završio umjetničku školu, čime je sebi trasirao put na kojem zarađuje za život. U boksu je bio radi zabave i dokazivanja. Spojio je nespojive stvari. Tako je i otišao. U ratu su puške ubistvena komunikacija među ljudima. Aco Stanković je umro s megafonom u ruci. Pozivao je na život. Njegov ga je prerano napustio.

Priredio(la): Tuzlarije