TUZLANKE I TUZLACI

20.11.2005.
Mehmed Zaimović
Mehmed Zaimovićrođen je 1938.godine. Školu primijenjenih umjetnosti završio je u Sarajevu gdje živi i djeluje kao samostalni umjetnik. Član je Udruženja likovnih umjetnika BiH na čijim izložbama redovno učestvuje od 1961.godine. Bavi se slikarstvom, crtežom, grafikom, grafičkim dizajnom i opremom knjige.

Iza njega je više od 60 samostalnih i 400 grupnih izložbi. Dobitnik je značajnih nagrada u zemlji i inostranstvu gdje mu se u mnogim muzejima, galerijama, javnim objektima i privatnim kolekcijama djela i nalaze.

Mehmed Zaimović poklonio je svojoj rodnoj Tuzli još jedan značajan kulturni događaj izložbu slika i promociju monografije koju je pripremao posljednje dvije godine.

S obzirom na vrijeme koje je formiralo umjetnike njegove generacije, Zaimović spada u jednog od klasika naše savremene umjetnosti. Kritičari ga nazivaju promišljenim estetom koji neće i ne može rizikovati i koji usput nije nikako izgubio kontrolu nad svojim stilom, ni u minulim, za njega najtežim vremenima.

Smogao je snage za stvaralačka preispitivanja i potvrđivanja koja koja je pokazao na dvije ratne izložbe u Sarajevu.

Pripada onoj vrsti marljivih i tvrdoglavo strpljivih umjetnika čija loza podsjeća na stare srednjovjekovne zlatare. U vremenu brzog trošenja umjetničkih pravaca, Zaimović je uspjevao zadržati svoj inegritet i povjerenje u vlastiti put.(Se.A)

Stvaralaštvo kao gospodstvo duha


Međunarodna galerija portreta u Tuzli odavno nije na nekoj izložbi privukla toliko poštivalaca likovne umjetnosti kao što se dogodilo preksinoć prilikom otvaranja samostalne izložbe slikara i promocije monografije akademika, Mehmeda Zaimovića.

Umjetnik, za koga Tuzlaci, s obzirom na to da potječe iz jedne od najpoznatijih tuzlanskih familija, s ponosom kazu da je ˝njihov umjetnik˝, pored mnogih izložbi koje je imao u BiH i svijetu, i ovog puta se sa izuzetnom slikarskom emocijom vratio gradu u kojem je rođen i u kojem je napravio svoje prve slikarske korake.

- I ovog puta Zaimović nam se vratio s jednom novom, sažetom kolekcijom kojom je ostao vjeran svojoj stvaralačkoj poetici i rukopisu. Njegovo stvaralaštvo je svojevrsno gospodstvo duha koji se tako snažno ocrtava u djelima još jednog našeg sugrađanina, Meše Selimovića. Kad bismo pravili paralelu u vertikali tuzlanskog duhovnog kruga, onda bi ona sigurno bila postavljena između Selimovića i Zaimovića - kazao je u svom obraćanju slikar Ćazim Sarajlić, direktor Međunarodne galerije portreta.(A.Hadžić)

Autor djela: Mehmed Zaimović
Naziv djela: Kompozicija
Tehnika: Ulje na platnu
Format: 96X77



Povodom izlozbe slika Mehmeda Zaimovica u okviru
˝Gradacackih knjizevnih susreta˝


S obzirom na vrijeme koje je formiralo umjetnike njegove generacije, Mehmed Zaimovic sada vec spada u jednog od klasika nase savremene umjetnosti. Kao promisljeni esteta koji nece i ne moze da rizikuje, on nikada nije izgubio kontrolu nad svojim stilom, ni u netom minulim, i za nas i za njega, najtezim vremenima. I u takvim vremenima on je smogao snage za stvaralacka preispitivanja i potvrdjivanja koja je pokazao na dvije izlozbe u sarajevskim godinama pod opsadom. Prije toga, 1987.-88. godine, njegova sazeta retrospektiva koja je obisla niz likovnih centara bivse nam domovine, pokazala je do koje je mjere Zaimovic umjetnik sa reputacijom, umjetnik koji fanaticno istrajava na jednoj davno i sopstvenim naporima izgradjenoj licnoj likovnoj morfologiji i svom specificnom maniru, baziranom na neiscrpnom i cudesnom svijetu formi koje posjeduju neslucene mogucnosti metamorfoza. U vremenu brzog trosenja umjetnickih pravaca, on je uspijevao zadrzati svoj integritet i svoju individualnost, svoj konzistentni, prepoznatljivi rukopis i vlastito povjerenje u sopstveni put. U etapama kroz koje je prolazio moglo se odgonetati kada je dostignut vrhunac, kada se prostor za dalje invencije suzavao, kada je trebalo krenuti u trazenje novih puteva i mogucnosti da se, unutar jednog zatvorenog sistema, izraz ponovo aktuelizira a ne upadne u opasnost od monotonije.

Ta sazeta retrospektiva zavrsavala se slikama i crtezima na kojima je potreba za istrazivanjem novih struktura i formi, neka zelja za konstrukcijom i redom, bila ocigledna. Cinilo se da Zaimovic pokusava kristalizirati gibljivost, energiju. Kao, sve prethodne, i ove slike, bez iceg mimetickog, iceg opisnog, ipak su sadrzavale neku predstavu ciji se duh ili zracenje prenosio preko nekog od mnostva piktograma, bilo unutar kompozicije, bilo unutar samog jezgra. Najcesce je kompoziciona shema bila ta koja je upucivala na aluzije, asocijacije i evokacije. Tragovi ovih mrezastih tkanja u jezgru centralnog oblika kao i tackasta podloga, zadrzali su se i na nekoliko slika s pocetka devedesetih godina. Kad se izgubila cvrsta ivica kojom je Zaimovic pokusao da konsoliduje i zabrani kretanje oblika - metafora ˝dogadjaja˝, tesko je reci. Svi Zaimovicevi oblici i boje uvijek su bili odraz i njegovog opceg raspolozenja, cak i kada su zbivanja na povrsini izmicala kontroli svijesti. Tako se, vec 1990. godine, u spletu kompozicija slicnih prethodnima, pocinju pojavljivati zlokobna mjesta. Na nekoliko slika podloga pocinje da lici na ljusturu zgarista, a jezgro se cini kao da je pred agonijom rasapa. Profil i raspon istrazivanja koja potom slijede neodvojivi su od vremena i mjesta, vazni su i kao umjetnost i kao prorocanstvo, mada nisu bili svjesni toga sto proricu. To tek vidimo iz optike sadasnjeg trenutka. Neobjasnjivo je jedan od modaliteta egzistencije. Ovaj put kao da se nije radilo o mogucnosti iznalazenja daljih autenticnih invencija. Ovaj put, Zaimovic kao da je iz kontemplacije krenuo u akciju koja ce, u ratnim godinama, dostici zapanjujucu nekontrolisanost. Mir je narusen, prethodni, naizgled neprobojni linearni omotac poceo je da puca, a apstraktnim, ornamentalnim oblicima unutar jezgra poceo je da vraca antropomorfna obiljezja, da unosi fragmente figurativnog. Ukratko, zapocinjala je kosmarna vizija jedne prijetece kataklizme.



Ovaj pocetni, pritajeni nemir kulminirao je u djelima 1993., 1994. i 1995. godine. U sliku je usao metez razaranja, nesto haoticno i eksplozivno. Konstelacije i kombinatorike simbola imale su nesto od fantazmagoricnosti stratista i bojista. Pojavile su se cudne, fantasticne forme koje opominju, koje kao da su ispunjene nekim mracnim silama. Iz haoticne uskomesanosti poceli su da se pojavljuju nenadani, veoma ostri oblici kao zupci na testeri ili kao elementarni simboli plamenih jezika, cak u boji pozara. U slozenoj korelaciji formi i njihovih preobrazaja pojavilo se puno kruznih meta, putokaza, sigurnosnih pojaseva i dijelova koji asociraju na osakacene i izlomljene ljudske organe (kosti, udovi, spolovila, sake, prsti, stopala) (˝Ruke˝ I-IV). Sve vrvi od heterogenih znakova koji nastoje da iz te prividne konfuzije izvrse skoro frontovski proboj. Takvim simbolima Zaimovic oslikava stanje ali i metafore i aluzije na dramu svoga grada i svoje zemlje. Na samoj paleti nije doslo do sokantnijih i disonantnijih koloristickih kontrasta, nema boje krvi.

Njegovom, nikada bucnom paletom sada su zavladale zlatnosmedja i narancasta, bojom plamena jer plamen prati svako razaranje i divljanje. Ali plamen i osvjetljava, pa ce osvjetljenje pozadine u nekoliko posljednjih slika biti u bojama svitanja, kao procjena spasenja, kao misao o obnovi (˝Radjanje tisine I˝, ˝Bolno odvajanje˝). U tehnoloskom smislu, zadrzan je klasicni postupak slikanja tankim namazima, isti kvalitet poteza i linije. Zaimoviceva slika uvijek je imala dvije medjusobno prozete strukturacije: centralni oblik (jezgro) i njegov unutrasnji sadrzaj sastavljen od bezbroj sitnih oblika. On je cesto bio prisiljavan da obuzdava impulsivne sile koje su ovaj centralni oblik dovodile na ivicu raspada i rasula. Kada se to desavalo, oblici koji su kuljali napolje - ili su nastavljali da se, lutajuci i plutajuci, traze u plazmi osnove ili su ostajali u prostoru poput ostrva odvojenog od kontinenta. Na nekoliko slika koje djeluju poput poprista koje u sebi sadrzi i implikacije o napadu i implikacije o nepokornosti, kao i na slikama koje imaju zgusnutu atmosferu tugovanja, nadanja, otpora i opstanka, ovakva ostrva su slikana gustom pastom kao iz njegovih davnih i kratkih ogleda sa enformelom (˝Obala nade˝, ˝Obala iscekivanja˝). Ti davni ogledi odvijali su se u vremenu stabilnosti i mira. Razlozi za njihovo uskrsnuce vise leze u toj znacenjskoj, nego formalnoj strukturi djela.

U Zaimovicevom stvaralastvu i zivotu postoje periodi kada samo opsesivno crta i periodi kada iskljucivo u ruke uzima kist. Takvi periodi znak su da potpuno poistovjecuje slikanje sa crtanjem i da crtac nikada nije u sjenci slikara. Uostalom, nije li on virtouzniji u liniji nego u koloru, mada cesto ne propusta da povrsinu papira artikulise, pored grafickih, i lazurnim hromatskim detaljima. Prema tome, crtezi su samo produzeci i varijacije slika, nikad zabiljeske, nikad izvod iz radne mape, vec zavrsena djela, zapravo slike samo izvedene na povrsini papira. Na njegovim izlozbama crtezi uvijek zadrzavaju reprezentativnost eksponata. Crtez je mjesto gdje se najbolje mogu sagledati i darovitost i senzibilitet jednog umjetnika, priroda njegove imaginacije i psihogrami duse. Tesko je reci da li su Zaimovicevi crtezi nosili klice potencijalnih metamorfoza? Njegova graficka istrazivanja mogla su da se interpoliraju u djela radjena na platnu. Bitne razlike izmedju faze misljenja i faze izvrsenja djela, bilo u kojem mediju da je izvedeno, nema. Zaimoviceva zamisao je u samom procesu rada. Ritam se gradi na asocijacijama koje stalno naviru ali nemaju karakter mehanickog slaganja jer podlijezu intuitivnoj kontroli. Elementi koji grade njegovu kozmogoniju u crtackoj materiji imaju svoje suptilnije nijanse, jedinstvenu lahkocu linije, prozracnost srafura u sjencenju i oblika i povrsina, rafiniraniji ritam, magiju intuicije. Oni su pravi rjecnik baroknih oblika, ali i svojevrsne embrionalne geometrije. U njima su psiholoske i emocionalne dimenzije jasno odredjene. U posljednje crteze uvukla se i izvjesna disonancija - puno pipaka koji kao da opipavaju bilo njegovog minucioznog mikrosvijeta, uvukli su se tamni nadiruci oblici, uvuklo se tragicno osjecanje zivota koje, na znacenjskom planu, zadobija dimenzije subjektivne ispovijesti.

Na kraju, treba li reci da je Zaimovic nekada bio osjecajno uzdrzaniji, da je prenosio ideje i pojmove iz mentalnog svijeta u znak, i to njihova svojstva a ne pojave; prikaz. Danas, linijama, planovima i bojama, trazi nove i osjecajno naglasenije odnose koji, citavom lepezom asocijacija i aluzija, opusu nastalom tokom ove decenije, daju gotovo opsesivnu snagu bola. I prije vlastite licne drame vec je stanje slike interferiralo sa stanjem njegovog misljenja i psihe, bilo komentar ratne svakodnevnice, nikada doslovno vec u metaforama, pokazujuci da i, naizgled, dekorativno moze da dostigne punu dramaticnost.

Priredio(la): t.z.